„Od kada su prva crta i posljednja crta bilo koje pjesme,

mjesto gdje pjesma počinje i završava?“

(Seamus Heaney)

Baš kao što nam govori pjesma čuvenog Irskog pjesnika i nobelovca, Isusov život ne počinje i ne završava s prvom i s posljednjom rečenicom u Evanđelju. Isus Krist neograničen tjelesnim ograničenjima nastavlja živjeti među nama na bezbroj načina. Svakodnevno.

Ali usprkos toj nepobitnoj činjenici jedna od najvećih tragedija našeg vremena nije ta da je Bog na nas zaboravio, kako to mi često znamo tvrditi, nego da smo mi zaboravili Boga.

Istoga dana kada je Aleksandar Solženjicin, ruski romanopisac i nobelovac, bio predstavljen i kada mu je uručena prestižna nagrada (Templeton Foundation Prize for Progress in Religion) od strane princa Filipa u Buckinghamskoj palači, on se obratio vodećim britanskim političarima i vjerskim velikodostojnicima, uključujući i nadbiskupa od Canterbury-a.

„Prije pola stoljeća“, rekao je Solženjicin, „dok sam još uvijek bio dijete, sijećam se kako su brojni stariji ljudi nudili slijedeće objašnjenje za velike nesreće koje su pogađale Rusiju: „Ljudi su zaboravili Boga i zato se sve ovo i događa.“

„I kada bih ja trebao ukazati na glavnu značajku čitavog XX stoljeća“, nastavio je veliki pisac, „ne bih bio u stanju pronaći ništa preciznije nego samo ponoviti: „Ljudi su zaboravili Boga.“

Jesmo li mi zaboravili Boga?

Jesmo li ga jednostavno potisnuli iz Božića?

Nama Božić dolazi svake godine i neprestano nas poziva na sjećanje, poziva nas da se sjetimo Boga i da mu se vratimo. Bilo kao pojedinci, bilo kao obitelji, bilo kao narodi, kako bi nas spasio od samouništenja.

Druga velika tragedija našeg vremena je što umjesto da prepoznamo Božić kao Božji poziv na povratak Ocu, mi ljudi uporno tražimo nekakve vizije ili nekakva uzvišena emocionalna stanja ili nekakve znakove kao znakove Božje nazočnosti – a njega u njima – nema.

Kada je Krist došao prvi put ljudi ga nisu prepoznali, jer nije došao na način na koji su to oni očekivali. I propustili su, ne prigodu svojega života, nego prigodu za čitavu vječnost.

Ne propustimo Kristov poziv i ovog Božića samo zato što nam se nije dogodilo nešto nevjerojatno i neobično. Bog nam govori kroz obične stvari. Kroz svakodnevne stvari. Kroz bližnjeg u potrebi.

Većina ljudi bi se složila kako je puno teže biti onaj koji prima nego onaj koji poklanja, i da je puno lakše nahraniti, obući i ugostiti nekoga, nego to, u svojoj nevolji, očekivati od drugih. Ali samo ljudi koji su uistinu bili gladni ili žedni ili bez krova nad glavom znaju kako dati s poštovanjem. Samo oni koji su bili teško bolesni i sami znaju cijeniti lijepu riječ ili nježan dodir suosjećajnosti.

Nismo mi u stanju činiti drugima ono što mi nismo sami iskusili i proživjeli. Zato je tu bitno Božje utjelovljenje koje se nije dogodilo jednom i to u Betlehemu, nego se nastavlja upravo ovdje i upravo sada.

C. S. Lewis opisuje tu stvarnost kada se obraća Bogu: „Dakle čitavo to vrijeme, to si bio ti. Svatko koga sam ikada volio, to si bio ti. Sve pristojno i lijepo što mi se je ikada dogodilo, sve što me je dotaklo i učinilo me boljim, čitavo to vrijeme, to si bio ti.“

I kada nam je Krist kroz mnoga lica tako često pomogao, kako mi onda možemo okrenuti mu leđa kada On nas treba?

Zato nije potrebno lamentirati kako u ovom našem Božiću nema Krista i kako bi Krista trebalo vratiti u Božić, ne, to nije potrebno, jer je Krist uvijek bio tu. On izvor svakog smisla. On svjetlo u tami.

Kada se prepiremo oko toga, oko vraćanja Krista u Božić, onda mi ustvari priznajemo da smo prezauzeti ljudskim, svjetovnim, ovozemaljskim u biti trivijalnim i beznačajnim.

Mi ustvari, trebamo, moramo u Božić vratiti – sebe!

I to tako da se pokajemo, da poslušamo anđeosku poruku, da pogledamo na brata svoga, a ne tvrditi da ukoliko se budemo držali običaja i rituala da će to udobrovoljiti Boga i da će Bog i ovog Božića doći k nama.

Reče netko da Božić nije tek kocka šećera koju uzimamo kako bi uklonili gorak okus stvarnosti. Božić jest stvarnost – stvarnost koja će sjajiti vječno i kada se i posljednje čovjekovo umjetno svjetlo ugasi. Ukoliko se sjedinimo s tom stvarnošću dati će nam se hrabrost da živimo radosno u danima koji slijede.

Dragi čitatelji, od srca želim da svi vratimo Božić u sebe i da ga nosimo u svome srcu u sve dane koji su pred nama.

Sretan vam i blagoslovljen Božić.

„Onaj tko nema Božić u svome srcu

nikada ga ne će pronaći

ispod božićnog drvca.“

(„The Sunshine Magazine“)