UVIJEK NEDJELJOM 25 09 2016

Čitanje svetog Evanđelja po Luki.

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’
Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’

Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«
Riječ Gospodnja.

(Luka 16, 19-31)

 

Kako itko može dopustiti da mu prosjak leži pred vratima, prekriven ranama koje ližu psi lutalice – siromah koji ne želi ništa drugo osim mrvica koje su pale sa stola?

Zar svi nismo ogorčeni da bogataš, obučen „u grimiz i tanani lan“, a koji se je danomice gostio, ignorira ovog jadnika?

Mi uopće nismo iznenađeni kada takav bešćutnik i pohlepnik završi u paklu i kada ne može dobiti niti gutljaj vode.

Mi takvi ljudi sigurno nismo.

Mi tako nešto sigurno nikome ne bismo učinili.

Bismo li?

O čemu je razmišljao taj bogataš?

Lako je osjećati se pravednikom uz ovakvog bogataša.

Isto tako je lako pomisliti kako ovu parabolu uopće nije teško razumjeti.

Siromah koji je patio na zemlji nagrađen je u raju zato što oni koji su imali mogućnosti pomoći mu, dok je bio živ, to nisu učinili.

Bogataš koji je imao i više nego dovoljno, puno više nego dovoljno, bačen je u pakao zato jer je bio pohlepan i nije dijelio s drugima.

A i zaslužio je.

Nego šta.

Jel’ tako?

Ali samo malo.

Ovo mi izgleda nekako prejednostavno. Nekako prelagano.

Oni koji imaju puno darova moraju voditi računa da oni koji nemaju dobiju pomoć kako bi mogli dostojanstveno živjeti. Ako si bogat – daj siromahu. To je očito moralna lekcija za bogate ljude, za Crkvu, za narode.

I to je to. Sve se lijepo slaže.

Idemo doma.

Ali što je sa riječima evanđeliste Luke prije i poslije ovoga?

Ova priča o bogatašu i Lazaru posljednja je u čitavoj seriji parabola koje Isus govori. Govori o dobrom Samarijancu, o bogatoj budali, o velikoj gozbi, o nepoštenom upravitelju. Isus završava ovom pričom koja nas uči lekciju koja izravno ima veze sa svima nama.

Biti dio Božjeg kraljevstva, živjeti na taj način, znači vidjeti ljude drugačije. Jer kada se to dogodi onda mi hranimo gladne ne zato što mi mislimo kako je to ispravno činiti, nego zato što vidimo njihovu glad, vidimo je i osjećamo je kao da smo i mi sami gladni i onda sukladno tom svom osjećaju mi i postupamo.

Vidjeti svog bližnjeg na način kako ga Bog vidi znači živjeti u Kraljevstvu Božjem.

Možda Isusovi učenici postaju sada malo nervozniji. Nakon svega što ih je Isus podučavao, sve te lekcije o životu u Bogu, oni sada počinju opažati gdje su griješili i oni nikako ne žele završiti kao ovaj bogataš.

Možda misle kako bi bilo bolje patiti sada i na kraju završiti u vječnom životu u Abrahamovom zagrljaju. Možda malo patnje ovdje i sada ustvari je jamstvo blagoslova tamo i onda.

Znate kako neki kažu: „Pati sada, uzmi svoj križ, Bog će ti i onako dati onoliko patnje koliko on zna da ti možeš podnijeti. Ako je život težak ovdje na zemlji, ne brini, na nebu su ulice zlatom popločane.“

Možda vam ovo izgleda malo iskarikirano ali pogledajte kakva nam se vjera nudi, ako nam se uopće i nudi, putem razno-raznih modernih proroka.

Da, u ovom životu postoji patnja. Velika patnja. Postoje oko nas ljudi poput Lazara. Svuda oko nas. Možda ih ne vidimo kako leže uz ulazne kapije velebnih vila, okruženi psima koji ližu njihove rane, ali ih vidimo po ulicama naših gradova i uz kante za smeće.

Neke od njih uopće ne vidimo. Siromaštvo je danas skriveni problem. Jako često nevidjiv. Mnogi siromasi se kriju, jer im njihov ponos ne dopušta javno prositi.

Isus ne uči svoje učenike da i oni također moraju biti siromašni.

Isus uči i nas da mi jesmo također siromašni, jer je svatko od nas, djece Božje, ovisan o Bogu, u svemu, pa čak i za sam svoj život.

Dakle ne posjedujemo ništa, jer nam je sve darovano i povjereno na upravljanje.

Je li vječni život jedino mjesto gdje ćemo mi uistinu biti sretni?

Je li nam jedino preostalo nadati se da kada umremo i ako budemo dovoljno dobri da ćemo završiti u zasluženom Abrahamovom zagrljaju?

Je li to današnja Isusova poruka?

To bi bila, priznajte, jako depresivna pomisao.

Mi ponekad mislimo da trebamo otkriti sva pravila i sve propise koji će nam osigurati ulaznicu u Kraljevstvo Božje.

Ali Kraljevstvo Božje tako ne funkcionira.

Kraljevstvo Božje je – dar!

Mi ga ne možemo zaraditi, steći, zaslužiti, ma što god mi radili.

Svi mi ovisimo isključivo o Bogu i o Božjoj milosti.

A ipak smo svi bogati, svatko od nas.

Svatko od nes je bogat po Božjoj neograničenoj ljubavi koju ničim nije zaslužio.

Bog vodi računa o svakome.

Zato oni koji žive po pravilima Božjeg Kraljevstva obavezni su također voditi računa o svakome. Mi bismo trebali davati od svojeg bogatstva, ma kakovo god ono bilo.

I mi svi imamo isto tako što i primiti.

Što bi bogataš primio od Lazara da je bio spreman na tu mogućnost?

Možda bi naučio od Lazara kako biti zahvalan za tjelesno zdravlje, za lijepu kuću, za pun stol? Možda je mogao naučiti kako se radovati daru kojeg ničim nisi zaslužio, samo da je takav dar on dao Lazaru?

Ali zasluga je čudna stvar.

Na neki način Lazar je zaslužio dar brige od strane bogataša. Ne zato što je učinio nego zbog onog tko je bio.

A tko je bio Lazar?

Lazar nije bio obični, jadni, siromašni prosjak nego je Lazar bio naš bližnji, ljudsko biće, dijete Božje, još netko stvoren na sliku i priliku Božju.

Božja briga za nas znači da svatko u potrebi zaslužuje pomoć onih koji su u poziciji tu pomoć dati. To također znači da su davatelji i potencijalni primatelji, ne samo zahvalnosti potrebnih nego također i lekcija koje trebaju dijeliti s nama.

Za bogataša iz parabole kocka je bila bačena.

On nije ublažio Lazarovu agoniju, a sada je nemoguće Lazaru ublažiti bogataševe muke – „između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema“.

Naše odgovornosti ne prestaju na granicama naših obitelji i naših župa.

Mi ne možemo biti gluhi na plač potrebnih u udaljenim djelovima svijeta.

Mi ne možemo zatvarati svoje oči na sva zla u ovome svijetu.

Mi ne možemo biti spokojni dok se tuđi životi uništavaju.

Za nas kocka još uvijek nije bačena.

Mi još uvijek imamo vremena ustrajavati u učenju naše vjere po kojem je – DOBRO DRUGIH UISTINU NAŠA BRIGA.

P.S.

Pomozimo da naša bolesna braća i ove godine uzmognu do Lurda, jer većina nas je, kada je zdravlje u pitanju, neizmjerno bogato i hvala Bogu na tome.

Zato ne zatvarajmo oči.

Pomozimo koliko možemo.

http://svfilipneri.hr/2015/10/31/prijave-za-bolesnicko-hodocasce-u-lurd-2015/

 

 

 

Share the Post