UVIJEK NEDJELJOM 23 10 2016

Lk 18, 9-14

 

Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:

 

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

 

Riječ Gospodnja.

 

Svaka osoba rođena na ovom svijetu, koja živi, uči i raste, koja radi i koja se moli, koja se igra, koja stari i umire, u sebi nosi temeljno pitanje koje podcrtava njezin ili njegov život.

Voliš li me?“

Mi smo stvoreni za povezanost, za povezanost s drugima, za povezanost sa čitavim svemirom i za povezanost sa samim Bogom.
I zato mi tražimo zajedništvo i izmirenje sa svim ljudima, sa svemirom i sa Bogom.

Ta naša želja je potraga za ljubavlju.
Čitav ljudski život je ustvari potraga za ljubavlju.

Na nesreću, temeljno pitanje – „Voliš li me?“ – vrlo brzo se pretvori, pomoću razno-raznih utjecaja, u pitanje koje je potpuno drugačije, a koje glasi: „Jesam li ja vrijedan da me se voli?“ ili u još tragičnije: „Što ja mogu učiniti da bih bio vrijedan tvoje ljubavi?“

Kada čovjek počne postavljati ovakva iskrivljena pitanja onda on odgovore traži i dobiva od obitelji ili društva, a odgovori su uglavnom: „Ja ću biti slavan!“, „Ja ću biti bogat!“, „Ja ću biti moćan!“, „Ja ću biti izabran!“, „Ja ću biti poštovan!“ … i u tom procesu čovjek uvjeri sam sebe da će biti sretan ako ostvari te ciljeve.

Nije ni svjestan da biti sretan znači – biti voljen!

Smiješna je i žalosna stvar što ljudi nastavljaju ustrajavati u tim iluzijama, obmanama, pa čak i onda kada se ponovo pokaže kako je sve to laž. I uvijek u svom životu činimo iste greške pokušavajući pronaći odgovor na svoja životna pitanja u konačnom i ograničenom.

Tragično je što stvaramo božanstva, idole, od naše snage, našeg novca, naše slave i naše moći, ali i od naše vjere, jer se vezujemo uz stvari koje bi nas trebale upraviti prema Bogu i onda od tih stvari stvaramo – idole.

Mi bismo, površno promatrajući ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Luki (18, 9-14) mogli ga shvatiti kao lekciju iz poniznosti.

Ne budi ohol kao farizej … ‘ajde lipo doma … i budi ponizan kao carinik … „ 
… i upali bismo u – trapulu. 
U stupicu.

Upali bismo u stupicu, jer bismo uzeli parabolu o Božjoj bezuvjetnoj milosti i pretvorili bismo je u priču o tome kako to mi možemo zaslužiti ili steći Božju ljubav.

I onda mi zaključimo – ako smo u stanju biti dovoljno ponizni, kao ovaj carinik, i ako nismo oholi, kao ovaj farizej, onda će nas Bog prihvatiti i voljeti će nas.

Ne bi bilo čudo kada bismo molili: 
„Bože, hvala ti što nisam kao ovaj farizej.“

I u čemu je onda ovdje stupica? 
Gdje je ta zamka?

Zamka je u tome što mi postavljamo krivo pitanje u ovoj paraboli, a to je ono iskrivljeno pitanje: „Što to JA mogu učiniti da bih bio vrijedan tvoje ljubavi?“

Farizej u paraboli postavlja to isto pitanje i on misli da ima odgovor koji se nalazi u njegovom pridržavanju svih vjerskih regula i običaja. On posti, on moli, on daje 10-tinu, on živi ispravnim životom.

Tragedija i ironija pokušaja učiniti sebe vrijednim ljubavi kroz naše pretpostavljene vrline, pa čak i kroz vrlinu poniznosti, očituje se u tome da mi počnemo pogledavati na druge i mjerimo, uspoređujemo sebe s njima.

Ako želim zaslužiti, ako želim steći Božju ljubav onda ja moram biti bolji od onog drugog.

Eto kako mi razmišljamo.

Ali ako bismo postavili ono pravo pitanje: „Voliš li me?“ onda bi nam ova parabola dala i pravi odgovor.

Na pitanje: „Voliš li me?“ 
Bog odgovara odlučno i vječno: „Da, volim te!“

Carinikova poniznost nije bila vrlina koja mu je priskrbila Božju ljubav i prihvaćanje. Carinikova poniznost je stanje otvorenosti u kojem je on u stanju primiti Božju ljubav.

U konačnici farizej i carinik su isti.
Obojica trebaju Božju ljubav.

Razlika je u tome što farizej to ne zna, a carinik to zna.
Carinik odlazi u hram bez da ima što pokazati. 
Njegovo srce i njegove ruke su prazne. I on to zna. 
I zato on ima prostora da bi mogao prihvatiti i primiti dobre vijesti, a one su – da mi ne trebamo ništa učiniti, da mi ne možemo ništa učiniti, kako bismo zaslužili Božju milost i Božju ljubav.

Jedina stvar koju mi trebamo i moramo učiniti jest otvoriti se Božjoj ljubavi i uzvratiti je. Sve drugo je koprena ispred naših očiju, koprena koju nam stavlja naša kultura, naša karijera … ovaj naš svijet.

Svo naše samo-laskanje, sva naša važnost, sva naša veličina i sva naša pretpostavljena pravednost skončavaju u ispraznosti.

Kada mi prestanemo recitirati Bogu svoje popise zasluga i dobrih djela, kada prestanemo biti farizeji, koji nemaju ništa što bi od Boga tražili, nego bi ga samo brifirali o svojem novom nizu uspjeha, nego kada poput raskajanog carinika, svjesni sve svoje ispraznosti, budemo od Boga tražili milost, onda će nas njegova ljubav zagrliti i reći će nam:

Ja znam tvoju bol, voljeni moj i ja ti opraštam grijehe tvoje.
Ja znam tvoju prazninu i ja ću je ispuniti svojom ljubavlju.“

 

Share the Post