Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

 

(Matej 22, 15-21)

 

 

 Prošlog je tjedna u Splitu održan kongres Jehovinih svjedoka.

U Hrvatskoj ih ima oko 6000, a u Splitu ih se je okupilo više od 800.

Jeste li znali da Jehovini svjedoci ne izlaze na izbore?

Oni tvrde da su sljedbenici Isusa Krista, a on se nije htio baviti politikom iako je imao priliku za to. Oni sebe drže za „predstavnike nebeskog kraljevstva“ i misle da su obvezatni biti izvan svih političkih zbivanja, kao nekakvi strani diplomati. Doduše izlazak na izbore nije im izrijekom zabranjen, nego se pojedinca odvraća od njega i obeshrabruje ga se.

Kako je kod nas apstinencija od izlaska na izbore iz godine u godinu sve veća. Možda u Hrvatskoj ima Jehovinih svjedoka daleko više od 6000 ili je ipak nešto drugo po srijedi.

Trebamo li se mi kršćani baviti politikom? Trebamo li izlaziti na izbore?

Jesu li možda Jehovini svjedoci u pravu?

James Kennedy i Jerry Newcombe autori su knjige „How Would Jesus Vote?“ (2008) – „Kako bi Isus glasovao?“. To je knjiga o kršćanima i izborima.

Evo mi se nalazimo pred razdobljem u kojem ćemo, kroz godinu dana, dva puta imati prigodu izaći na izbore i birati. Biti će to izbori za predsjednicu/predsjednika RH i redoviti parlamentarni izbori. Još malo i krenut će predizborni strojevi koji će generirati promičbenu kampanju u kojoj će se povlačiti pitanja od onih ideoloških, preko gospodarskih, pa sve do svjetonazorskih.

O svemu će se govoriti. O dugu, nepravdi, bankrotu, lažima, zdravstvu, športu, domoljublju, izdaji, prevari, BDP-ju, otpadu, cijenama, mirovinama, abortusu, obitelji, đenderizmu… dakle o svemu i svačemu.

Govori li nama Sveto Pismo nešto o toj temi? Kako bi Isus glasovao na našim izborima?

Što Božja riječ kaže o sudjelovanju kršćana u političkom životu?

Idu li Isus i politika zajedno. Je li moguća jedan takav “mix”?

Neki (kao da ih vidim) odmah skaču i viču: „Ne! Ni slučajno!“ i na sve moguće načine, uz svesrdnu pomoć medija, politiku osuđuju kao nešto zlo i pokvareno, dakle nedostojno kršćanina.

Uvjeren sam da je to najobičnija zabluda, koja je dobrim dijelom (kada su kršćani u pitanju) posljedica one iste logike koje se drže i Jehovini svjedoci, a ona glasi – Isus se na ovom svijetu nije bavio politikom.

Ako politiku promatramo kroz ovu našu aktualnu vizuru onda Isus uistinu nije bio involviran u politički život svoga vremena. Nikada nije utemeljio neku stranku, nikada nije usvojio nikakav politički program ili platformu, nikada nije organizirao neku političku manifestaciju, politički skup, prosvjed… Isus ništa konkretno nije poduzeo kako bi utjecao na politiku Cezara, Pilata ili Heroda.

Da, može se reći da je odbacio, na tanjuru ponuđenu, političku karijeru.

Ali u onom širem smislu riječi „politika“ čitavo Isusovo poslanje je bilo i političko. Isus je došao na ovaj svijet kako bi sudjelovao u zajedničkom životu s pripadnicima ljudskog društva i slao je svoje učenike i sljedbenike neka to isto i oni čine. I ako je politika i po Aristotelu, i po sv. Augustinu, rad za opće dobro, onda je Isus bio – i političar.

Kraljevstvo Božje, kojeg je Isus objavio i naviještao, bilo je nešto radikalno novo i drugačije i njegove vrijednosti i standardi bili su nevjerojatan izazov starom društvenom poretku. Dakle, s tog aspekta, Isusovo učenje i njegovo poslanje imali su političke implikacije. Kraljevstvo Božje je jasno i glasno nudilo alternativu postojećem stanju.

Sigurno da su to mnogi držali kao novu nadu za oslobođenjem od Rima, ali mnogi su isto tako to držali izazovom samom Cezaru. I zato Isus i biva optužen za buntovništvo.

Držim da je obveza svakog kršćanina izaći na izbore, ali i da mu je obveza dati svoj glas, temeljem svojih kršćanskih postulata, onom kandidatu koji vjerodostojno zastupa kršćanske vrijednosti. Sve drugo je golo licemjerje.

Ali što nam govori današnje čitanje?

Farizeji i herodijanci, udruženi, žele političkim pitanjem uvući Isusa u klopku. Isus na političko pitanje daje politički odgovor.

»Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Riječ „podajte“ (na grčkom „apodidomi“) znači „platiti“ ili „vratiti“. Ona predmnijeva obvezu ili dug. To nije nešto izborno, nego je zahtjevno. Isus kaže da je u potpunosti zakonski i pravo platiti porez Cezaru, jer Cezaru porez i pripada. To je nešto što je pod njegovom kontrolom i nadzorom. On ima pravo to zahtijevati.

Isus ne navodi nikakve izuzetke. Ne kaže, na primjer, da porez treba plaćati samo „dobrim“ – demokršćanskim vladama. Ne. Država ima pravo propisivati poreze, a građani imaju obvezu plaćati ih.

Apostol Pavao, slijedeći Isusovo učenje, daje univerzalan princip podčinjavanja vladajućim autoritetima: „Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene.“ (Rimljanima 13, 1)

Jedino ukoliko vlast zahtjeva od nas da činimo nešto suprotno Božjem zakonu onda mi to možemo i moramo odbiti.

Ali što je onda Božje?

Isus je svojim odgovorom, političkim, krenuo dalje i stvari od sfere politike odveo u sferu vjere i života. Ako novac pripada Cezaru onda ljudsko biće pripada Bogu. Svaki je obilježen slikom svoga vlasnika.

Denarius na sebi ima sliku Cezara.

Mi smo stvoreni na sliku Božju.

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Postanak 1, 27)

Mi smo pri krštenju zapečaćeni Duhom Svetim i obilježeni kao Kristovi.

Zauvijek.

I tu počinju naši problemi.

Problemi sa slikom.

Ovaj svijet želi da prigrlimo sliku današnjih „cezara“, da joj se poklonimo, i da zaboravimo „tko smo“ i „čiji smo“. Ovaj svijet želi da Kristova slika u nama izblijedi i nestane. Ali to nije moguće. Carstva i „cezari“ dolaze i odlaze, njihove se slike izmjenjuju na kovanicama i novčanicama. Ili završe u muzeju ili padnu u zaborav. Kristova slika ostaje do u vječnost.

I što nam ta Kristova slika govori?

Da je danas Isus tjelesno među nama za koga bi glasovao?

Kome bi dao svoj glas?

Ovo pitanje ni malo nije novo. Ono se nameće kroz čitavu povijest. To isto pitanje postavljao je i Jošua kada je susreo osobu za koju se pretpostavlja da je bio ili anđeo ili sama druga božanska osoba prije utjelovljenja, dakle Isus.

„Kad se Jošua približio gradu Jerihonu, podiže oči i ugleda čovjeka kako pred njim stoji s isukanim mačem u ruci. Jošua mu pristupi i upita ga: »Jesi li ti s nama ili s našim neprijateljima?« A on odgovori: »Ne, ja sam vođa vojske Jahvine i upravo sam došao…« Tada Jošua pade ničice, pokloni mu se i reče: »Što zapovijedaš, Gospodaru, sluzi svome?“ (Jošua 5, 13-14)

„Na čijoj si ti strani?“ pita Jošua. „Kome daješ svoj glas?“

Zapovjednik Božjih armija odgovara da on nije ni na čijoj strani.

Nije Bog na našoj strani.

Ne navija Bog za naš klub.

Ne glasa Bog za našu političku opciju.

Ne!

Bog je uvijek na strani dobra i pravde.

I mi uvijek moramo biti na Božjoj strani!

 

„Ja se stalno brinem i molim

da sam ja i da je moja nacija

na Božjoj strani.“

(Abraham Lincoln)