Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: “Vina nemaju.” Kaže joj Isus: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” Nato će njegova mati poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite!” A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: “Napunite posude vodom!” I napune ih do vrha. Tada im reče: “Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.” Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.

(Ivan 2, 1-11)

Početak Evanđelja po Ivanu, a poglavito Ivanove riječi “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Ivan 1, 29) kod nas su stvorile velika očekivanja od Isusa.

Očekivali smo svjetske događaje. Umjesto toga što smo dobili? Dobili smo malu priču o malom vjenčanju u nekom malom mjestu. O vjenčanju koje se je našlo u problemima i na kojem je Isus intervenirao učinivši od vode vino kako bi se uzvanici još neko vrijeme mogli dobro veseliti.

Ivan u prvom poglavlju piše: „Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.“ (Ivan 1, 16) ali ubrzo svjedočimo kako se čaše pune mladim vinom.

Ivan piše: „I vidjesmo slavu njegovu.“ (14), a onda odmah kaže da je prvo Isusovo otkrivenje te iste slave došlo nakon što su njegovi učenici okušali novo vino u Kani. Meni se čini da to i nije baš slava koju smo svi mi na neki način, poučeni Ivanovim prvim rečenicama, očekivali, zar ne?!

Zašto Isus nije pronašao neku bolju svrhu gdje će učiniti svoje prvo čudo?

Zašto nije intervenirao u nekom od brojnih političkih sukoba tog vremena i tako prekinuo neki rat? Zašto nije učinio nešto sa svjetskim problemom hrane i na taj način zaustavio svjetsku glad? Zašto je izabrao malo seosko vjenčanje kako bi tamo učinio – što – osigurao još vina? Ti svatovi su slavili već danima i vjerojatno su dosta toga i popili. Zašto je Isus izabrao osigurati vino na seoskom vjenčanju kako bi otkrio svoju slavu?

Isus pretvara vodu u vino u Kani Galilejskoj.

Gdje je Kana? Pošteno govoreći malo tko zna. U Bibliji Kana se spominje samo u Evanđelju po Ivanu. Kaže se da je Kana u Galileji. Većina misli da je to u blizini Nazareta gdje je Isus odrastao. Ali nitko ne zna zasigurno. Mnogi su pokušali pronaći gdje je Kana bila i rezultat je bio nekoliko varijanti ali nitko nije bio dovoljno siguran.

I u tome jest bit.

Isus je mogao kao početak svog javnog djelovanja izabrati bilo koje mjesto. Jeruzalem. Rim. Ali ne, Isus je izabrao malo mjesto usred ničega. Isus je počeo svoj javni život na poptunoj margini. Baš onako kako je i nastavio svoj kratki život – družeći se s najobičnijim ljudima, na najobičnijim mjestima, iscjeljujući prosjake pokraj puta, ljude koji nisu ništa značili na društvenoj ljestvici. Baš kao što ništa na zemljopisnoj karti nije značilo ni malo mjesto po imenu Kana.

Negdje u Galileji.

Ali promislimo i zapitajmo se. Ne sjaji li Isusova slava kroz profane, svakodnevne, ovozemaljske događaje na jednak način kao što to čini kroz kozmičke, svevremenske trenutke?

Ima li događaj u Kani, sa svojim žarom, sa svojim zanosom, sa svojim neumjerenim izobiljem (riječ je o 700 litara vina) neku poveznicu s Kraljevstvom Božjim?

Isus je došao dati nam život i to život u izobilju, govori nam Ivan.

Mi možda nismo očekivali da taj izdašni, obilni život uzme oblik događaja na nekom malom vjenčanju, ali zašto ne? Tamo gdje je Isus hodio, izobilje i velikodušnost su doticali ljude u nemjerljivim količinama. Izobilja je preticalo. Isusov život nije ništa drugo nego Stvoritelj koji stvara tako velikodušno da izobilja pretječe, toliko ga pretječe da to dobro preplavljuje čak i one koji pojma nemaju što se to zbiva.

Isus kaže: „Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Ivan 10,10)

Nekada su me moji roditelji učili, kada bi se povela riječ o izobilju, kao o nečemu čega ima previše, kao o nečemu što je nepotrebno, pa skoro i amoralno. Ali ako pozorno prođemo kroz Bibliju, tražeći riječ „obilje/izobilje“, vidjeti ćemo da je jedan od Božjih blagoslova da mi živimo u izobilju.

Kada se je Mojsije posljednji put obratio svom narodu, narodu izraelskom, bio je jako jasan kada im je rekao da pred sobom imaju dvije opcije. Mogu služiti Bogu, koji ih je izveo iz Egipta, iz ropstva, ili mogu izabrati svoj vlastiti put. Rezultat će biti ili prokletstvo ili blagoslov. Ako krenu svojim putem doživjeti će prokletstvo i u konačnici će izgubiti zemlju koju im je Bog dao (a to su u konačnici i napravili) ali ako budu slijedili Gospodina doživjeti će blagoslov. Napredovati će i živjeti će u izobilju.

„A ti ćeš ponovo slušati glas Jahvin i vršiti sve njegove zapovijedi koje ti danas dajem. Jahve, Bog tvoj, obilno će te nagrađivati u svakom pothvatu ruku tvojih, u plodu utrobe tvoje, u plodu stoke tvoje i u urodu tvoga plodnog tla; jer Jahve će se opet radovati nad tvojim dobrom, kao što se radovao nad dobrom otaca tvojih.“

(Ponovljeni zakon 30, 8-9)

Mnogi od nas su iskusili da nas Bog može voditi i demonstrirati svoju dobrotu i onda kada nismo u izobilju, nego kada patimo i kada nam se čini da je sve u životu protiv nas. Jer Bog može sve okrenuti na dobro i On nas uči da je najvažnije dobro u životu poznavati Isusa Krista.

Psalmist pjeva: „Koga ja imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji. Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka!“ (Psalam 73, 25-26)

Ali današnje čitanje nas podsjeća da mi imamo velikodušnog Boga i darežljivog Spasitelja. Mi imamo Boga koji želi da mi imamo svako dobro. I On želi da sve to imamo u izobilju. Baš kao kada je bio gost na malom seoskom vjenčanju u Galileji i kada im je ponestalo vina. Isus nije osigurao malo vina. On je osigurao preko 700 litara vina. Mogla se je svadba po tom pitanju danima nastaviti.

Isus otkriva da je on onaj, kako apostol Pavao kaže, koji je u stanju obaviti izdašno daleko više od svega što smo mi u stanju zaiskati ili zamisliti.

„Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti.“ (Efežanima 3, 20)

U jednoj knjizi molitava Marija nam se daje za primjer nekoga koji zna kako moliti Isusa. Što Marija čini? Ona samo govori Isusu koji je problem. Ona ne sugerira Isusu što mu je činiti. Marija zasigurno pretpostavlja koje su njegove sposobnosti. Marija se sjeća kako je Isus rođen i kako je začet.

Marija se sjeća poruke anđela Gabrijela. „Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.” (Luka 1, 31-33)

I Marija ne pristupa Isusu s pripremljenim rješenjem za nastali problem. Ona niti od njega traži da on učini nešto po tom pitanju. Ona jednostavno kaže što je problem. I Marija je sigurna da će Isus, koji daje obilato svako dobro, i koji brine o nama, i koji želi da mi dobra imamo u izobilju, iznaći najbolje moguće rješenje, bolje nego što ga ona može i zamisliti.

Isusov odgovor se možda čini pomalo grubim.  “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” (Ivan 2, 4). Isusovo prvo čudo je početak Isusovog posebnog poslanja u kojem će ljudi spoznati da je on Sin Božji. Njegova majka Marija u istom je položaju kao i svi drugi. Ona nije ničim privilegirana iako je njegova majka. Mariju Isusov odgovor ne obeshrabruje, nego ona i dalje s povjerenjem gleda u njega i vjeruje da on situaciju kontrolira. I ne opterećuje se više s tim problemom. Ona zna da on zna. I vjeruje mu. Ona jednostavno govori poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite!” (Ivan 2, 5)

Mi ne znamo je li Marija bila u stanju zamisliti što će Isus učiniti. Vjerojatno nije. Kada Isus daje odgovor na naše molitve, odgovor je najčešće više od onoga što smo mi u stanju i zamisliti. Davajući nam nešto drugo od onoga što smo mi očekivali Isus je u stanju uvijek dati više. On osigurava rješenje koje je bolje od svakog rješenja kojeg smo mi očekivali ili kojeg smo bili u stanju i zamisliti.

Ali što je s našom zahvalnošću?

Mi nemamo indikacija da je prosječni svat na vjenčanju u Kani ikada bio zahvalan za činjenicu da je vino koje je pio bilo čudesno vino. Oni su ga jednostavno ispijali, možda zahvalni što je vino vrhunsko, a možda i ne. Ali oni su ga pili, uživali su u njemu, osjećali su ugodu i na kraju nisu se ni zahvalili onome koji im je poklonio ovaj izuzetan užitak, a to je već nešto na što se je Isus kao Stvoritelj naučio i to poduže vrijeme.

Od zore čovječanstva ljudi uživaju u sočnim kruškama, ispijaju konjak, plivaju u kristalno čistom moru i uživaju u krajobrazima, a sve je to stvaralački rad Isusa Krista u početku stvaranja i omogućio, ali većina nas nikada se nije zahvalila Bogu za sve te darove.

Neki među nama čak se znaju pohvaliti kako su oni „samostvoreni“ ljudi te da ne duguju svoje postojanje nikome posebnom, a kamo li da bi se još zahvaljivali za sve ono oko sebe što drže zdravo za gotovo.

Zato ako su svatovi u Kani uživali u Isusovom vinu, a nisu se ni sjetili onoga koji im je to omogućio, Isus o tome vjerojatno nije ni vodio računa i vjerojatno ga nije bilo ni briga. On se je od početka svog javnog djelovanja na to morao naučiti. Ali kao i kod svakog dobrog domaćina Isusova radost dolazi od saznanja da su drugi uživali. Uživali u očitovanju njegove slave.

Bila je to slava onoga koji je nesebičan, onoga koji to nije napravio radi svoje osobne promocije, onoga koji nije žudio za komplimentima i pljesku na otvorenoj sceni. Bila je to slava onoga koji jedini posjeduje moć stvaranja u svojim rukama i koji tu moć koristi kako bi svi mi primili izobilje kojega pretiče na sve strane. Bila je to slava onoga koji je došao dati svoj život, da, dati svoj život, čak za one koji to ni najmanje nisu zaslužili, za one koji su bili totalno nezainteresirani i za one koji su bili apsolutno bezosjećajni.

 „Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.“

Ivan piše da su njegovi učenici na kraju ovog događaja povjerovali Isusu. Zašto? Zato što su shvatili da s Isusom ne će nikada nedostajati čaša dobrog vina? Ne. Povjerovali su jer su shvatili da će s Isusom biti uvijek više nego dovoljno dobrote i da će s Isusom biti život i da će ga biti u izobilju.

Čitao sam priču o jednom od najboljih svjetskih kuhara, koji je kao i većina velikih ljudi introvertan i koji je sramežljiva osoba. On radije stoji u pozadini nego nasred pozornice gdje svjetla svijetle punim sjajem. Ali kao i velika većina velikih kuhara jedna stvar mu pruža ogromnu radost, a ta je, vidjeti druge kako uživaju u hrani koju je pripremio. Rijetki su to znali kako bi on često znao stajati u jednom kutu i promatrati, neprimjećen, kako ljudi guštaju u njegovim kulinarskim kreacijama i sijao bi od sreće promatrajući radost gostiju. Mnogi nikada ne bi došli i stisnuli mu ruku. Mnogi se nikada ne bi potrudili potražiti ga i reći mu – hvala. Mnogi se nikada ne bi sjetili poslati mu mail, razglednicu. A on nikada ne bi šetao među stolovima tražeći slavu i priznanje. Uživao je promatrati radost iz daljine.

Pitam se postupa li naš Bog na isti način.  

U Kani, Isus je promatrao ljude kako uživaju u izuzetnom vinu za čije podrijetlo većina njih nikada nije saznala, a možda ne bi ni vjerovali da im je netko rekao.

A to što mu nisu zahvalili to i nije neka velika novost.

Sv. Augustin je prvi primjetio, a C. S. Lewis je to još produbio – ono što je Isus učinio u Kani, kao i u mnogim drugim svojim čudima, nije bilo ništa drugo nego ubrzana verzija onoga što Isus čini svake godine na tisućama mjesta kada se u vinogradima, na lozi, voda pretvara u vino. Milijuni ljudi uživaju u vinu svake godine, a da ni za trenutak nisu prepoznali njegovo božansko podrijetlo.

To je podsjetnik da mi služimo Bogu čija neograničena velikodušnost ne pozna granice. To je podsjetnik da je Bog često zadovoljan promatranjem ljudi – ponekad baš kršćana koji bi to trebali znati – promatranjem izdaleka, dok upijaju svo beskrajno izobilje ljepote i dobrote njegovog stvaralaštva.