Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.« Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Riječ Gospodnja.

(Marko 1, 4-11)

I dok rijeka teče, i nebesa se rastvaraju,

i glas se čuje, ja se pitam:

 „A što sad?“

Uvijek nakon nekih uzbudljivih događaja, nakon dovršenih značajnih poslova, nakon velikih uzbuđenja dolazi do neminovnog smiraja. Emocije se stišaju, duhovi se umire i uvijek netko postavi pitanje, koje je svima na umu.

“A što sad?”

Trebalo bi, dovršetkom nečeg, započeti nešto novo, zar ne?!

Trebalo bi analizirati dobro i loše iz prethodnog vremena, priznati svoje greške i krenuti ispočetka. Ali mi ne želimo priznati svoju grešnost. Ne. Ni slučajno. Jer MI ne griješimo!

Što nas to priječi biti iskrenima, prema sebi i prema svijetu, i priznati, pokajati se za sve propuste, greške, krive poteze? Ponos? Strah? Nesigurnost? Lijenost? Oholost? Puno je razloga i nikada nije u pitanju samo jedan. Zato i jest tako teško napraviti rez u životu, raskrstiti s dosadašnjim i krenuti nekim novim putem.

Napraviti rez? Raskrstiti?

Dobro zvuči, ali malo koga to iskreno i zanima. Ljudi rezove znaju činiti ponajprije u poslovnom svijetu, pa čak i u emotivnom, ponekad u političkom, a skoro nikako u sferi duhovnosti.

Rijetki se tu okuraže.

Rijetki krenu ispočetka.

Ovaj naš svijet sve više sliči na beskrajnu duhovnu močvaru u kojoj smo do guše zaglibili. One kojima smo povjerili da nas izvedu na pravi put, čini se, nije ni briga. Puta oni i onako nikada nisu ni znali, ali su nas uvjerili u svoje sposobnosti od kojih ostade samo ta da svoje usluge i dalje masno naplaćuju.

I umjesto da se vratimo na pravi put, da potražimo pomoć onih koji znaju kojim nam je putem, i koji bi nas izvukli iz nevolja, mi, iako svjesni svojih loših postupaka, kao i katastrofalnih posljedica koje su neminovne, i dalje tonemo sve dublje i dublje u ovaj glib.

Promjene koje se predlažu u biti su kozmetičke prirode, kratkotrajne su, neučinkovite, jer pokušavaju riješiti posljedicu, a ne uzrok. Nemir je zavladao našim dušama, a kad mira nemaš onda nema ni izlaza iz problema.

Novi duhovni početak danas je, a to je oduvijek i bio, temeljni preduvjet ljudskog opstanka, a time i ljudske budućnosti, i što je najvažnije ljudske vječnosti u koju ulazimo kada se tomu najmanje nadamo.

Vrijeme je za duhovne promjene. Vrijeme je za drastične duhovne promjene, jer još samo malo i više ne ćemo ni znati kako izaći iz ove močvare, a kamo li ćemo imati snage za izlazak na pravi put.

Blato oko nas sve je dublje i dublje. A mi tonemo sve više i više.

Isusovo krštenje nije neki sentimentalni trenutak kada se okupi familija, kumovi, kada kamere zuje i blicevi bljeskaju, kada se janje vrti i kolači peku. Ne, Isusovo krštenje je šokantan događaj, ali šokantan je događaj kada se krsti i neko netom rođeno dijete, neka djevojčica ili dječak, teenager ili odrastao čovjek.

Krštenje je šokantno, radikalno, ono je egzorcizam, ono je inverzija i invazija, a ne nešto slatkasto. Iza krštenja, kada se uzvanici raziđu, stol počisti i pod pomete, svaki odgovorni roditelj, kume i kumovi, obitelj, onaj koji se je krstio, svi oni moraju u glavi imati baš ono pitanje s početka.

„A što sad?“

Krstili roditelji maloga Ivana. Malo već velikog. I vraćaju se sretni i zadovoljni kući, ali mali Ivan plače. Plače ko kišna godina. Jeca. „U čemu je problem, dušo?“ pita brižna majka. Između dva jecaja, mali Ivan uhvati malo zraka i reče: „Svećenik je rekao da želi da ja odrastem u kršćanskom domu. Ali ja želim živjeti s vama!“

Baš kao što je za malog Ivana sve bilo jedna velika misterija tako je i nama misterija zašto se je Sin Božji trebao krstiti, kad znamo da je krštenje čin pokajanja za oproštenje grijeha. Pa i samom Ivanu je bilo pomalo neugodno što Isus od njega traži da ga on krsti. Sin Božji, Mesija, u svemu sličan nama osim po grijehu.

Nakon što se je Isus krstio, dakle nakon krštenja, rastvorila su se nebesa, Duh je sišao nad njega i čuo je glas: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Isus čuje Očev glas koji ga je uputio živjeti u istini i milosti. Svrha Isusovog krštenje postati će vidljiva tek u danima i godinama koje slijede nakon zbivanja na obalama Jordana. 

Shavtiti ćemo da je Isusovo krštenje bilo demonstracija njegove poslušnosti Bogu i znak solidarnosti s nama griješnicima. Isus se je želio poistovjetiti s nama baš kao što se mi krštenjem želimo poistovjetiti s Isusom.

Ali krštenje je samo početak. Start.

Pitanje je kako ćemo nakon krštenja. Kojim putem? Prema kojem cilju?

„A što sad?“

Krštenje, baš kao i svi početci, pronalazi svoj smisao tek u zbivanjima nakon samog događaja. Početci su lagani, ali završetci su teški. Kada je Isus na križu izgovorio riječi: „Dovršeno je.“ to se je dovršilo njegovo krštenje. Po krštenju nebo se je rastvorilo, a po smrti hramska se je zavjesa razderala na dvoje, odozgo do dolje. Po krštenju Bog je rekao: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“, a po smrti rimski je satnik rekao: „Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.“

Značaj bilo koje odluke treba vremena da bi se u cijelosti shvatio. Krštenje je početak, uvod u knjigu koja čeka biti napisana. Naše krštenje čeka na svoje ispunjenje. Potreban je čitav naš život da bismo dovršili ono što smo započeli kad smo kršteni. Svi naši dani jesu dijelovi koji dopunjuju naše krštenje. Pokajanje, obraćenje i rast u posluhu i vjeri proces su čitavog života. Baš kao što je Isusov život dao smisao njegovom krštenju tako i naša krštenja čekaju da im se da smisao kroz naš život.

„A što sad?“

Da na to pitanje dati će naš život.

Ono što je bitno jest što ćemo mi učiniti kada izađemo iz vode našeg krštenja ili kada se voda na našoj glavi osuši. Čovjek je u biti kršten kada shvati tko je i čiji je. I kada to shvati u dubini svojega srca i kada to sa radošću prihvati onda zna i odgovor na pitanje: „A što sad?“

U svemu.

U poslu.

U ljubavi.

U politici.

U životu.