UVIJEK NEDJELJOM 11 09 2016

Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

 

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

 

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

 

I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.

 

Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

 

Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

 

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

 

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

 

Riječ Gospodnja.

 
 
  

………………………………………………………………………..

Parabole u ovonedjeljnomm čitanju iz Evanđelja po Luki, o izgubljenoj ovci, o ozgubljenoj drahmi, te parabola o izgubljenom i nađenom sinu i brižnom ocu, sve su to parabole o Božjoj brizi u svezi onog što je izgubljeno.

Opažamo veliku radost, nebesko slavlje kao posljedicu uspješne potrage.

Ali krenimo od početka.

Ljudi koje je društvo odbacilo i s prezirom na njih gledalo, došlo je čuti Isusa.

I uvijek standardni prizor – vjerski prvaci prosvjeduju.

Zašto se ti, Isuse, neprestano petljaš s griješnicima? Uvijek si s njima. Jedeš i piješ s njima. Pa kakva si ti to religiozna osoba? Na koncu konca svrha je religije razdvojiti ljude. Razdvojiti griješne od pravednih, a ti stalno s griješnicima?“

Da bi potvrdio koliko su ovi „griješnici“ vrijedni Bogu, Isus priča tri priče.

Svaka priča bilježi bol gubitka, napor potrage i radost pronalaska nečeg što je nekome od velike vrijednosti.

U svakoj od ovih priča vidimo sliku Boga.

Vidimo Boga Oca koji ljubi svoju djecu, koji se raduje svakoj izgubljenoj duši koja je pronađena.

Kako onda tako i danas, danas možda kao rijetko kada, ljudi ne prihvaćaju s odobravanjem postupke pastira koji je izgubio ovcu, žene koja je izgubila drahmu i oca kojemu se je vratio izgubljeni sin.

Nitko od nas ništa od svega toga nikada ne bi učinio!

Priznajmo. Nitko. Pa to je za nas suludo.

Čisti je to gubitak vremena i loš „biznis“.

Ostaviti nezaštićeno 99 ovaca, a tražiti jednu?

Okrenuti čitavu kuću zbog jedne drahme?

Pa još onda višestruko potrošiti na čašćenje?

Ma dajte. To nema veze s dobrim gospodarenjem.

A opet ovaj sin?

Molim vas.

Malo razuma bi ovdje dobro došlo.

I poslovne logike.

Ali ove tri priče nisu priče o tome kako se mi ljudi ponašamo.

Ovo su priče o tome kako se Bog ponaša.

Bog je pastir koji traži, Bog je žena koja traži i Bog je otac koji čeka.

Kako se samo ova definicija Boga kosi s našim suvremenim poimanjem Boga.

Kakav je za nas Bog?

Za nas je Bog velik i dalek.

Jako, jako dalek. Bog je po nama tamo negdje, daleko. Gore negdje. Visoko.

Mi rezoniramo: „Bog je pokrenuo ovaj svijet, postavio je određene prirodne zakone i svijet funkcionira, manje više dobro i Bog je otišao – u mirovinu.“

Ali Isus sada priča nešto drugo.

Govori nam o Bogu koji ne miruje.

Bog traži, traži i traži i Bog – nalazi.

Isus na pitanja i na mrmljanja farizeja odgovara da je došao potražiti i spasiti izgubljene. Dok se mi na sve moguće i nemoguće načine pokušavamo odalečiti od Boga, Bog je onaj koji gleda kako doći do nas.

Isus Krist je najveći Božji čin da nam se približi.

Isus Krist nas traži kako bi nas vratio Bogu.

Kada se povede riječ o nama i Bogu onda moramo govoriti o Bogu koji dolazi k nama u Isusu Kristu, u onome koji ne prepušta sve isključivo nama ljudima.

I nije gotovo između nas i Boga sve dok Bog ne kaže da je gotovo.

Ma koliko se mi ponekad upirali odalečiti se od Boga, Bog ne odustaje od nas.

Bog je onaj koji traži i koji nalazi.

I hvala Bogu da naša veza s Bogom ne ovisi isključivo o nama.

I hvala Bogu što mi imamo, ne samo Boga koji nas voli onakve kakvi jesmo, nego nas i traži tamo gdje jesmo.

Priča župnik o svom susretu s jedno župljankom koja se je nakon dužeg izbivanja i nedolaženja u crkvu opet pojavila na misi.

Kako ste, gospođo, odlučili vratiti se nakon tolikog vremena?“

Nisam ja odlučila vratiti se. Bila sam jednostavno dovučena ovdje.“

Pa tko vam je to učinio? Tko vas je dovukao?“

Toliko sam vremena u svom životu pokušavala pobjeći od Boga, a onda sam prošla kroz ružan razvod i Bog me je stjerao u kut, zgrabio me i evo me – tu sam.“

Što reći na sve ovo?

Možda jedno – ako pokušavate pobjeći od Boga, dok budete bježali kroz život, osvrnite se preko svog ramena i pogledajte.

Možda ugledate Boga koji ne odustaje i koji vas uporno traži.

Još nešto.

Nemojmo nikada zaboraviti da pronalazak izgubljenog i samog Boga iznimno raduje. Bog se tada jako veseli.

Što to potiče Boga na veselje?

Isus nigdje ne kaže da se Bog veseli našim dobrim djelima, pa niti da se raduje našim molitvama ili pjesmama koje u crkvi pjevamo. Isus čak ne kaže da pobožnost pravednika daje nebesima razlog za slavlje.

U biti Isus kaže da ako želite da Bog priredi feštu na nebu, sve što trebate učiniti jest dovesti nekog tko se je izgubio – kući.

I svaki put kada se to dogodi – nebesa slave.

Isus je svojim životom pokazao što to raduje i veseli Boga. Došao je na zemlju i gazio je po prašini kako bi pronašao one koji su se izgubili. I kada bi ih pronašao Isus bi ih pokupio, očistio i vratio ih u Božje ruke gdje i pripadaju.

Isus nije gubio vrijeme u beskorisnim nadmudrivanjima s vjerskim vođama.

Isus nije tratio svoje dane s bogatima, moćnima i slavnima.

Isus je dolazio izgubljenima, slomljenima, slabima, bolesnima.

Dolazio je gladnima, umirućima i odbačenima i pokazivao im da Bog ne može zaboraviti da su bili izgubljeni i da je Bog s nestrpljenjem iščekivao dan kada će se oni pojaviti pred kućom Oca svojega.

I ako je to ono što Boga ponajviše veseli i raduje i ako je to ono što je Isus učinio za nas, onda mi se također čini da bi to isto i nas trebalo radovati i veseliti.

Naše je poslanje činiti ono što je Isus činio – sebe koristiti kako bi pokazali drugima put do Očeve kuće i drugima govoriti o Božjoj ljubavi.

Svakoga dana mi susrećemo izgubljene ljude. Bogu je neizmjerno stalo do tih ljudi. Boga čini tužnim što oni nisu još kod kuće.

I ako mi zagrlimo nekoga od njih i ako mi kroz svoje vrijeme i služenje i svjedočenje dovedemo te ljude do doma kojeg je Bog za njih pripravio, naš će nebesko Otac biti sretan.

I pozvati će sve anđele neka se okupe i nebesa će slaviti.

Pozorno osluhnite i možda čujete pjesmu i smijeh.

To nebesa slave.

I znati ćete da i vi imate udjela u toj radosti.

Znati ćete da ste razveselili Oca svojega.

I ništa, ma što god vi drugo učinili, ne će od toga biti važnije.

 

 

 

Share the Post