Blog

Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.

Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Riječ Gospodnja.

(Ivan 2, 13-25)

 

 

 

„Najbolji lijek za ljutnju je odgoda.“

(Lucius Annaeus Seneca)

 

Mudri Seneca ljutnju bi rješavao – obročno. Na odgodu. Ali to je skoro pa nemoguća misija. Kad ti „pukne film“, kad ti “stanu na žulj“, kad su „nepravedni prema tebi“, moraš se naljutiti. Ili ćeš poluditi.

Postajemo ljuti kada se naša očekivanja ne ostvare. Kada nešto ne ide onako kako smo mi to zamislili. I onda mi ljutiti, nastojimo ovladati situacijom i okolnostima. Ljutimo se i kada nam netko prijeti. Kada smo ugroženi. Bila ta ugroza stvarna ili umišljena – ljutnja je tu.

Neki među nama neprestano su ljuti. Uvijek sa sobom nose u svojoj životnoj prtljazi dovoljno ljutnje, ogorčenosti, pa i bijesa i neprestano oko sebe stvaraju ozračje u kojem drugi, onda postaju na njih ljuti i agresivni. I tako se stvara začarani krug ljutnje iz kojeg je jako teško iskoraknuti.

Postoji i „bijes pravednika“. Opravdana ljutnja prema zlu i nepravdi ovoga svijeta.

Ali nama je rečeno da „okrenemo i drugi obraz…“, zar ne?!

Dakle što nam je raditi.

Poslušati Seneku?

Ili…?

Prije desetak godina u splitsku luku je uplovio „Doulos“, brod knjižnica. Ploveće carstvo knjiga. Satima sam boravio na njemu i kući bih se vraćao s punim prtljažnikom knjiga. Jednom dana kupio sam i dva bedža. Jedan bijeli i jedan žuti. I najednom i na drugom pisalo je isto:

„WWJD – What Would Jesus Do?“ / „Što bi Isus učinio?“

Nažalost beđevi su prespavali sve ove godine u nekoj ladici, ali gora od toga je činjenica što sam se ja jako rijetko, skoro nikako, znao u kriznim situacijama, koje bi rezultirale ljutnjom, upitati: „Pa dobro, što bi Isus danas (u ovakvoj situaciji) učinio?“ A tvrdio sam da sam kršćanin?!

Kad je onoga dana Isus ušao u Hram pronašao je vjeru koja je bila ustajala, i usuđujem se reći – dotrajala. Ljudi su iskorištavali jedni druge i ritual je postao daleko važniji nego stanje ljudskog srca. Isus je bacio rukavicu izazova aktualnom licemjernom religioznom sustavu kojemu je očajnički trebala promjena. Trebalo je sustav temeljito očistiti, provjetriti, a neke dijelove i demolirati.

Vjerska zajednica tog vremena bila je toliko umotana u bezbrojna pravila i formu da riječ koju je Isus donosio nije bila u stanju probiti njezin omot. Nije dopirala do otvrdlih srdaca.

U današnjoj priči vidimo Isusa kao čovjeka specijaliziranog za demoliranje. Čovjeka koji upravlja strojem za rušenje. Nema šanse obaviti rekonstrukciju dotrajalog građevinskog objekta, a ne stvoriti pri tom nered. Gomile šuta, otpad, prašina, prljavština, smrad… sve to prati rekonstrukciju. Obnovu.

Težak je to posao. I prljav. I logično je što se Isus ljuti, jer do takvog stanja nikako nije trebalo doći. Isus je opravdano ogorčen.

I ljut. Bijesan.

Za pretpostaviti je da smo svi mi doživjeli iskustvo kada je neka nama bliska i dobro poznata osoba, do tada uvijek mirna, staložena, odjednom – eksplodirala. Eruptirala! Poput vulkana. I naravno, mi smo ostali zatečeni, zbunjeni, šokirani. Zato je lako zamisliti ljude, Isusu bliske, i njihovu reakciju kada se je Isus ljutit dohvatio čišćenja Hrama.

Moja generacija odgojena je na slici koja prikazuje Isusa kao „mirnu, staloženu i finu“ osobu. Uvijek u besprijekorno bijeloj halji, neizgužvanoj, neisprljanoj, uvijek uredno podšišane kose i poštucane brade. Nježna pogleda.

Ali današnje čitanje slika Isusa ljutitog i bijesnog. Isusa koji udara bičem. Razbacuje stolove. I ta nas slika zatiče nespremne. Zbunjeni smo. Šokirani.

Kako se ovdje postaviti?

Što je to u ovoj priči što bi nama danas bilo od koristi?

Kao prvo kod Isusa je vidljiva njegova ljudskost. Baš poput, manje više, većine nas Isus se je razljutio.

Raymond Council opisuje Isusovu trenutke kada je Isus bio ljut.

Gospodine, ti koji si bio ljut na Šimuna Petra i nazvao ga sotonom,

Gospodine, ti koji si bio ljut na „super religiozne“ i usporedio ih s izbijeljenim grobovima punim smrti,

Gospodine, ti koji si bio ljut na mjenjače novca i koji si im stolove isprevrtao,

Gospodine, ti koji si bio ljut na sve one koji ljude razdvajaju, ograđuju i zatvaraju,

Gospodine, ti na kojeg je svijet bio ljut i ti koji si na sebe preuzeo taj bijes, izdržao ga i preobrazio na križu…

Isus je po svemu bio nalik nama osim po grijehu. Da, ljutio se je, ali griješio nije. Isus je znao kako biti ljutit, a ne sagriješiti. Kako se ljutiti na grijeh, a ne na grješnika, koji se kaje i traži oprost.

Američko udruženje Kršćanskih Motociklista („Christian Motorcyclists Association“) tiskalo je plakat s naslovom: „He Would Have Ridden a Harley!“ / „On bi vozio Harley!“ – naravno Davidson). Na plakatu stoji:

„Isus bajker… bio je jako sličan tebi i meni. Vlast ga nije voljela. Crkva je mislila da je čudan. Imao je samo nekolicinu prijatelja. A i oni su ga se odrekli. Progonili su ga licemjeri. Družio se je s ljudima poput vas i mene, a ne s „pravednim“ farizejima. Da, kada bi Isus danas tijelom bio među nama, ovdje na zemlji, bio bi odmah uz tebe, na svom Harleyu i govorio bi ti da te voli… dovoljno da bi umro za tebe.“

ISUS ONAJ KOJI TI ŽIVOT MIJENJA

„Vidiš, On zna da su „Svi zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja“. On također zna da je „Plaća za grijeh smrt“. Zato „Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“. On je čak rekao „Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.“

Ako bi pokušali uistinu biti poput Isusa, većina nas trebala bi se radikalno promijeniti. Postali smo robovi šablone. Navika nas je duhovno osakatila. Sve nekako, kada je vjera u pitanju, odrađujemo. Nedjeljom se dotjeramo za svetu Misu, otiđemo, i to je to. Nama dosta. Za čitav tjedan. Možda neka molitvica kao dodatak. Obljutavili smo. Više nismo u stanju ni čestito se naljutiti na toliku nepravdu i zlo oko nas. Ali i u nama. Postali smo tolerantni. Toleriramo zlo. I nepravdu.

Ja u Isusu vidim “bajkera”. Vidim ga kako vozi Harleya, vidim ga kako se rukuje na Rivi, kako pruža mir nepoznatima. Vidim ga na odmaralištima autoceste, gdje daje čašu vode žednima. Vidim ga u sirotinjskim četvrtima velikih gradova, u zatvorima, u domovima za stare i nemoćne. Vidim ga u hospicijima. Vidim ga na nogometnim utakmicama, na križanjima naših ulica. Vidim ga kako provodi noć u sirotinjskim svratištima, a dan u bolničkim čekaonicama. Vidim ga u ubožnicama, u pučkim kuhinjama, među deložiranima. Vidim ga u šatoru u Savskoj. Vidim ga kako nudi sebe sama i kako služi bližnjima.

Vidim ga kako ljutit bičem rastjeruje korumpirane političare, lihvare, kamatare, prevarante, izdajice, opsjenare, vračeve, nadriliječnike, lažne proroke…

Vidim ga kako zamahuje bičem.

Vidim ga kako im prevrće stolove.

I ne pitam ga: „Isuse što bi ti učinio…?“

Jer to vidim i jer mi je to već rekao.

“ Ljutite se, ali ne griješite! Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu!“

(Efežanima 4,26-27)