Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.

Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

Riječ Gospodnja.

(Ivan 15, 1-8)

„Svi smo mi predivne, lijepe olupine.

To je ono što nas povezuje,

da smo svi polomljeni,

svi predivno – nesavršeni.“

(Emilio Estevez)

Najveća stabla na svijetu nalaze se u sjevernoj Kaliforniji.

To su – sekvoje.

Narastu preko 90 metara u visinu (zvonik Sv. Duje je visok 60 metara), a u širinu odu i do 30 metara. I ne samo što su visoke i debele, nego su i stare. Jako stare.

Botaničari tvrde da su neke sekvoje stare preko 4,000 godina. To znači da u vrijeme kada je Isus hodao Galilejom, neke od njih su već bile visoke preko 30 metara.

I danas su još tu. Među nama. Žive.

Razlog njihovog opstanka počiva u njihovim korjenima. Ne, nisu njihovi korjeni duboko u zemlji, nego se, za ne povjerovati, nalaze jako plitko. Ali su zato povezani. Isprepleteni su s korjenima drugih stabala sekvoje od kojih se neka i po 100 metara daleko.

Ti, tako plitko položeni, korjeni bez problema drže težinu stabla koja zna dosegnuti i jedan milijun kilograma. Kada se stablo sekvoje iz bilo kojeg razloga ruši, korjeni pucaju odmah uz to deblo ne dovodeći u opsnost druga stabla sekvoje koja su s tim stablom povezana.

Koja vam je prva asocijacija kada čujete riječ „povezanost“?

Najveći broj ljudi odmah pomisli na „veze i vezice“, na nekakvu korist i privilegiju koje mu neka veza može donijeti, na isprepletenost političkih i poslovnih interesa, na mito, nepotizam i naravno na korupciju.

Dakle na nešto što pridonosi snazi, moći, utjecaju. Pod bilo koju cijenu. U svakom slučaju ako si dobro povezan s pravim izvorom onda si i sam snažan, moćan i utjecajan. A mi to volimo više od bilo čega, zar ne?!

I još nešto, na sav glas „povezanost“ osuđujemo kao nešto loše, ali neprestano se pokušavamo “povezati”. Bilo kako. Bilo s kim.

Naravno da svaka povezanost nije „a priori“ nešto loše. Dapače.

Naša najvažnija i najpoželjnija povezanost je povezanost s Isusom Kristom.

Što nam to Krist danas poručuje?

„Ja sam trs, vi loze.“

Današnje čitanje pred nas stavlja snažnu sliku trsa i grana loze. Grane loze mogu jedino postojati i opstati i donositi ploda ukoliko su povezane sa trsom.

G. K. Chesterton lijepo kaže: „Čovjek ne može posjedovati privatnu religiju, baš kao što ne može posjedovati ni privatno sunce ili mjesec.“

U takvom odnosu, u odnosu trsa i vinove loze, „biti u vezi“ od vitalne je važnosti. Kršćanstvo ima dvije primarne povezanosti. Jedna je biti povezan s Bogom, a druga je biti povezan s bližnjim. Ako nedostaje jedna od ovih dviju „veza“ onda mi nismo kršćani. Kada mi „pokidamo veze“ s Bogom onda mi gubimo svoje temeljno obilježje, gubimo svoje srce, i svoju dušu.

„Što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a pri tom izgubi svoj život?“ (Marko 8, 36)

Mi znamo odgovor na ovo pitanje. Ako izgubimo vezu s Bogom onda ništa od onog što ostvarimo ne će imati nikakovog smisla. Ako izgubimo „vezu“ s Bogom mi gubimo smisao života.

Danas se vode velike rasprave kako „duhovno rasti“. Nije to predmet zanimanja isključivo vjernika. Danas je to trend, moda i kod agnostika, pa i kod ateista – duhovno pronaći sebe. Ono što je najopasnije u tom rastućem trendu svakako je moderna hereza koja vjeru promatra kao nešto isključivo individualno, dakle osobno, i što je u apsolutnoj suprotnosti s kršćanskim zajedništvom, sa povezanošću kršćana u Crkvi. U Tijelu Kristovom.

Riječ crkva dolazi od grčke riječi „eklesia“ koja se definira kao „zajednica“ ili pak kao „oni koji su pozvani“. Glavno značenje „crkve“ ne odnosi se na zgradu, nego na ljude. Crkva je Tijelo Kristovo. U Efežanima 1,22-23 piše: “I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo – punina Onoga koji ispunja sve u svima.“

Ali mi smo kršćani čini se zaboravili da slijediti Krista znači biti dio Tijela Kristova. Veliki broj deklariranih kršćana sve više, umjesto da traži kako biti dio Tijela Kristova, kako rađati plodovima, traži ono što mu trenutačno ispunjava njegove osobne prohtjeve, pa onda i Crkvu drži kao nešto što postoji isključivo kao nekakav servis za svoje članove. Dakle, najprije razmišljamo kao potrošači koji po logici potrošačkog društva sebe uvijek stavljaju u prvi plan.

Ali crkva nije igraonica. Crkva nije teatar. Crkva nije zabavni park. Mi bi se konačno trebali odreći nakaradnog stava da sve ocjenjujemo po kriteriju zabave.

Jesam li se danas dobro zabavio na Svetoj Misi?

Kakva je bila atmosfera? Glazba? Propovijed? Društvo u klupi do mene?

Ali, jesmo li se, nakon izlaska iz crkve, umjesto toga zapitali, jesam li ja danas slaveći Boga dobio nadahnuće nakon izlaska iz crkve otići potražiti potrebnoga i pomoći ga? Mjera naše službe nije u tome što smo primili kao dar ili kao nadoknadu za vrijeme provedeno u crkvi, nego što smo ponijeli u svom srcu i što ćemo po izlasku podijeliti s bližnjima.

Veliki rizik je u tome da mi izgubimo svoj izvor snage, svoj izvor mira, svoju povezanost s Kristom, pokušavajući se povezati i prilagoditi svemu, svakomu i svačemu. Prava mjera Crkve nije u tržišnoj vrijednosti. Mnoge su protestantske crkve podlegle tom sirenskom zovu tržišta te su pokušavajući privući nove vjernike to činile prilagođavajući i mijenjajući Evanđelje, dakle Riječ Božju, suvremenim trendovima u svijetu.

Na taj se način konzumerizam, logika tržišta, zakoni ponude i potražnje uvlače u Crkvu, a to onda za posljedicu ima stanje da mušteriji treba udovoljiti na bilo koji način, jer je „kupac uvijek u pravu“. To u konačnici znači detronizaciju Boga i ustoličenje čovjeka na njegovom mjestu.

Kada Crkva izgubi viziju stvaranja Kristovih sljedbenika, učenika i svjedoka, onda ona više ne donosi ploda. Zatvara se u sebe i prestaje biti Tijelo Kristovo.

Bruce Wilkinson u jednoj svojoj knjizi tvrdi da većina kršćana pripada u jednu od dviju kategorija. U prvoj su oni koji imaju odnos s Bogom, a u drugoj su oni koji imaju odgovornost prema Bogu. Oni kršćani koji imaju odnos s Bogom gledaju na svoju vjeru kao na mogućnost odgovora na životna pitanja. Oni ne dopuštaju da pritisak ovog svijeta utječe na njihov moral i način života. Oni su iskreno pobožni i radosni. Oni nalaze ispunjenost služeći drugima i slaveći Boga.

Ali oni kršćani koji vide svoju vjeru isključivo kao odgovornost prema Bogu prilaze svojoj vjeri kao prema svakoj drugoj životnoj obvezi. Oni odlaze u crkvu, jer to tako “treba” činiti nedjeljom. Oni pomažu u svojoj župnoj crkvi, jer misle da se to “očekuje” od njih. Njihova vjera uopće nema nekakav značajniji utjecaj na njihove životne prioritete, na njihove društvene veze ili na način kako žive svoj život.

Sve te razlike posljedica su činjenice koliko je tko povezan s Kristom. Imamo li „vezu“ ili osjećamo samo „odgovornost“ prema Kristu.

Naša je vrijednost u činjenici da smo dio trsa koji je Tijelo Kristovo. Stabljika loze je beskorisna ako nije povezana s trsom i ako ne donosi ploda. Zato moramo pripadati Kristu. Moramo ostati u Kristu i Krist mora ostati u nama.

Svi mi čeznemo pripadati. Negdje. Prije svega na svojoj rodnoj grudi. Na djedovini. Očevini. U ovoj našoj tranzicijskoj kulturi to je sve teže i teže. Mnogi od nas se sele, silom prilika, u neke nove daleke krajeve, a u naše krajeve doseljavaju neki novi ljudi.

To su teški trenutci. Turbulentni. Razorni. Ipak ostaje jedna neraskidiva poveznica koja nas održava u nadi. To je Crkva. To je Tijelo Kristovo. Crrkva ostaje jedino trajno mjesto gdje se čovjek može ukorjeniti, gdje se može osjećati sastavnim dijelom. Gdje može pripadati.

Baš kao što su povezane i one sekvoje jedna s drugom iako stotinama metara razdvojene jedna od druge. Primjer Božjeg čuda kroz priču o sekvoji poučak je za svakoga od nas koji želi u povezanosti s Bogom i bližnjim živjeti svoj život.

Kada smo u Kristu povezani onda pronalazimo snagu zajedništva. Zato od trenutka osnivanja naših obitelji mi moramo obitelji držati malim crkvama, jer tu u svom domu, u međusobnoj povezanosti, vodoravno s bližnjim i uspravno s Bogom, čovjek najprije nauči potrebu biti dio nečeg višeg nego što je on sam.

A to su Obitelj, Domovina i Bog.