To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.

(Ivan 17, 1-11)

„Oni vole jedni druge. Nikada ne propuštaju pomoći udovicama. Oni spašavaju siročad od onih koji bi ih mogli povrijediti. Ako nešto imaju oni to slobodno davaju onima koji ništa nemaju. Ako vide stranca, odvode ga svojoj kući, i sretni su zbog toga, kao da im je brat rođeni. Sebe ne drže braćom u uobičajenom smislu, nego braćom po Duhu i kroz Duha, u Bogu.“

Čitajući gornje retke čovjek ima dojam da je to opis Hrvatske, one šutljive Hrvatske, ovih prošlih tjedana, kada smo stali jedne uz druge i ne pitajući pomagali i molili. Kao da neki strani izvjestitelj šalje izvješće za svoju redakciju o nekoj još uvijek slabo poznatoj Hrvatskoj.

Da, s molitvom u srcu, ustali smo i držali smo, za one koje su potapale vode očaja, visoko goruću svijeću nade, kako bi vidjeli da nisu sami i da je Bog uz njih. Oni koji su u svom srcu našli mjesta za one druge, nisu se razbacivali obećavanjima (kao neki), nisu koristili tuđu bol za svoju promociju (kao neki), nego su, iako im je i samima voda odavno „došla do grla“, najprije mislili na bližnjega.

U današnjem čitanju Isus „s molitvom u srcu“, svjestan težine situacije u kojoj se nalazi, pronalazi snage moliti se, ne za sebe nego, za druge.

Isus se moli za svoje učenike. Isus se moli za nas.

Moli se za tebe i za mene.

Isus se moli u situaciji kada je tako lako odustati od drugih, i kada je, po mjerilima ovoga svijeta, najvažnije spašavati vlastitu glavu. Isus je molio između posljednje večere s učenicima i smrti. Između večere s onima koji će ga izdati, zatajiti, napustiti i političke stvarnosti koja će ga razapeti na križ i ubiti.

Isus moli najprije ono što jest najvažnije kada se molimo. Moli da se Otac u svemu proslavi. Moli ono što mi svakodnevno molimo („Oče naš koji jesi na nebesima, SVETI SE IME TVOJE…“) i što tako lako zaboravljamo.

Zatim moli za svoje učenike. Za one koje je volio. „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.“ Ali Isus moli za još nešto.

Moli za nas koji ostajemo u svijetu. „Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.“

Isus moli Oca za naše zajedništvo „… da budu jedno kao i mi.“

Ovo se ponavlja u nastavku molitve još tri puta.

Nije nama živjeti na način kako to ovaj svijet propovijeda i koji zagovarajući jedinstvo temeljeno na sebičnom interesu i profitu, svojom nakaradnom bezbožnom kulturom, u biti sve radi kako bi mi jedni drugima bili vukovi. Jer jedino zajedništvo koje ovaj svijet može ponuditi jest jedinstvo neke nove Kule Babilonske, jedinstvo svojih saveza, unija, paktova, regiona.

Isus moli Oca da naše zajedništvo bude nalik zajedništvu Oca i Sina.

Jer mi se kršćani uspravno povezujemo s Bogom, a vodoravno jedni s drugima.

I to je nama dovoljno.

Uvjeren sam da se je nebo orilo od radosne pjesme kada je Hrvatska „s molitvom u srcu“ opet bila zajedno. Ujedinjena međusobno i u Kristu.

Molimo se da to naše zajedništvo ne padne u zaborav do neke nove nevolje.

Molimo se da ostanemo na Kristovom putu kao što bijahu oni koje je svijet radi Krista progonio i ubijao.

Jer oni su „s molitvom u srcu“ ostali Kristu vjerni i zajedno.

Onda kada je to bilo najteže. U onaj smrtni čas.

Riječi sa početka teksta govore o našoj braći u Kristu.

Tako je Aristid, apologet kršćanske vjere iz II. stoljeća, pisao caru Hadrijanu o kršćanima onoga vremena.

Budimo Bogu zahvalni što smo ovih tjedana bili vjerodostojni Kristovi sljedbenici i svjedoci.

I „s molitvom u srcu“, ujedinjeni, to i ostanimo.