Pater Ike: Tko smije a tko ne smije kritizirati Crkvu?
„Pa i Krist JAVNO kritizira!“
Da, Krist je brutalno žestoko kritizirao. Ali ti i ja to nismo kadri.
Poginut ćemo u grijehu povrijeđenosti, bunta, otpada, sumnje, ogorčenosti. Vrag samo čeka da istrčimo i da nas pokosi na unutarnjem području. Stoga, neka ne istrčava u kritiziranju Crkve nitko tko je ne ljubi do smrti, toliko da iskreno za njom zbog ljubavi prema njoj, plače i moli danima i satima. Ako takvoga nađete, potaknite ga slobodno odmah da govori.
Ali, takav neće tražiti ništa ni za sebe ni za svoje, nego će samo od nje, kao od drage svoje, tražiti da bude lijepa. Jer je ljubi. Tražit će da bude sretna, stvarna, obučena u najslavnije ruho svetosti, i to radi nje same. Krist je tako radio kad je kritizirao “Crkvu” – odnosno svoj narod.
Crkva nije mjesto na kojem se traži svoj dio.
Ona nije mjesto na kojem se traže prava.
Znam da je to teško shvatljivo. Ako to tvoje prijatelje sablažnjava, i ako radi toga u njoj ne mogu ostati, pusti ih neka idu gdje hoće. Ako radi toga žele napadati Crkvu, pusti ih, neka je napadaju. Ako i ti radi toga želiš napadati Crkvu, puštam i ja tebe.
Sve više brojni od nje traže nekakava popuštanja. U moralu, u nauku, u obredima, u nemilosrdnosti prema kleru; u toleranciji prema grijehu, svi izvikujući neke optužbe traže neke ustupke.
Ovo me podsjeća na nešto što sam znao čuti dok sam radio u državnoj službi: “Svi grade bespravno, a ti meni ne daš dozvolu!”. Kakvu dozvolu? Da gradiš bespravno? Dakle, oni grade bespravno – ali barem za to ne traže dozvolu. Barem se mire s tim da su divljaci. A ti bi da ti ja unaprijed operem obraz za krađu koju ćeš učiniti. Pa ti si gori od njih. Oni barem, kad kradu, i pristaju na to da su lopovi, a ti bi krao i htio da ti ja perem obraz. Tako i ovdje i danas čujem: „Svećenici su lopovi, nevjerni, loši, pokvareni, nemarni… Ponašaju se nepotistički, zapošljavaju preko veze… Pa kad je već tako, dajte i meni nešto; popustite mi!”
Da, kradu, varaju, nevjerni su. Svakakvi smo mi. Ali, mi nismo Crkva. To jest, nismo samo mi.
Meni je Crkva i dalje sveta. Ako je netko želi napustiti zbog bilo čega, neka to čini brzo. Vjernim i pravednim Kristu se može smatrati tek onaj koji je spreman zakleto joj ostati vjeran i poslušan, ma kakva ona bila. Ja sam taj.
Ali vam kažem: kakva god da je, budite sigurni: to će uvijek biti najtoplije mjesto na svijetu, i jedino na kojem nešto dušu i srce svetim smislom grije.
A vani je takva bijeda i zima. Znam, bio sam.
Kakva god da je, u njoj je nešto sveto, čega nigdje drugdje nema. Ovo je jedino pravo mjesto za živjeti.
Zato ostajem zauvijek tu.
p. Ike Mandurić