U S K R S 2020

 

 

Grob je do vrha bio ispunjen suzama i mukom, krvlju i smrću, jaucima tuge, uvredama, mržnjom, izdajom, uništenim životima i slomljenim srcima.

U grobu je vladala tama. I smrt.

A sada je prazan!

 „Uskrs nam govori

da možeš istinu

i u grob staviti,

ali ona tamo

ne će ostati.“

Prošlo je više od 2000 godina, a vrijeme kao da je stalo. U biti se ništa nije ni promijenilo. Sve je isto kao i onog prvog Uskrsa. Mi stojim pred praznim grobom i tu susrećemo u biti sami sebe. Kroz tri žene i kroz dvojicu učenika.

I mi smo čitav svoj život, kao i oni, slušali Isusa i pokušavali smo razumjeti njegove riječi, ali kao da bi nam sve to na jedno uho ušlo i na drugo izišlo. Nismo imali ni volje, ni snage, a ni hrabrosti napustiti dotadašnji način života i krenuti s Kristom.

Duga kolona, stoljećima duga kolona, Isusovih sljedbenika uglavnom je opterećena istim sumnjama kada je u pitanju put kojim treba slijediti Krista.

Nemamo mi problema vjerovati da je grob prazan. I mi poput Petra i Ivana trčimo svakog Uskršnjeg jutra prema grobu kako bismo vidjeli kome je to palo na pamet oskrnaviti grob našeg Učitelja. Tko se je to samo usudio vrijeđati svetu uspomenu na našeg Gospodina?

I mi znatiželjno zavirujemo u prazan grob i ne pada nam na pamet pomisao da je riječ o misteriju, da je riječ o čudu. Da se je nemoguće dogodilo. Da se je nezamislivo ostvarilo.

Mi smo poput Petra i Ivana u stanju tvrditi da je grob prazan, jer uistinu i jest prazan. Svi to mogu potvrditi. Ali mi pojma nemamo što je tomu uzrok. I to pokušavamo dokučiti.

Skeptici su vjekovima vjerovali u Isusa ali su neprestano tragali za objašnjenjem praznog groba. Slagale su se razne teorije. Od one koja je govorila da su tijelo ukrali Rimljani, pa čak i Farizeji, kako bi zapečatili svoju pobjedu i tako u korijenu sasjekli pokret kojeg je Nazarećanin potaknuo, pa do one da su Isusovi sljedbenici ukrali tijelo kako bi održali čitavu priču na životu.

Ali što je s nama? Danas?

Mi smo pobornici racija. Mi jako dobro znamo što nas znanost uči i mi se držimo moderne vjere koja nas sve više osvaja. Naša nova vjera je postavila granice. Granice koje se ne smiju prelaziti, jer onaj koji to pokuša taj biva ekskomuniciran i odbačen na društvenu marginu.

Mi još uvijek vjerujemo u prazan grob ali, molim vas, ništa dalje. Mi tu zastajemo. Mi ne znamo zašto je grob prazan i što se je dogodilo, ali mi znamo gdje nam je ovaj svijet postavio granice. Mi tvrdimo, usprkos svim našim sumnjama, da mi vjerujemo u Isusa Krista, i da ga slijedimo iako nismo baš najsigurniji što se je to dogodilo prvog Uskrsa.

Nalik smo ocu onog opsjednutog dječaka koji viče Isusu sa suzama u očima: „Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!“

Prije neku godinu, pišući ovaj tekst, zapitao sam se: „Koliko će nas se ove Nedjelje, nakon svete mise, nakon otpjevane „Aleluja!“, vratiti kući, vratiti se u ovaj svijet – drugačiji?“

Ove godine toga pitanja nema jer smo konačno ostvarili vječni san protivnika Crkve i sami smo odlučili zaključati Boga unutar zidova naših crkava. Naravno uzaludan je to trud gospodara ovoga svijeta jer ne postoji taj kamen, ne postoji ta brava, ne postoje te rešetke koje našega Boga mogu ograničiti.

Jedino ga mi, svojom voljom, možemo odbaciti.

Brojni se teolozi danas upinju objasniti nam, u biti dati alibi biskupima koji zabraniše javno služenje Misa i Euharistiju, kako su ovo posebne okolnosti i kako treba voditi računa o tjelesnom zdravlju svakog čovjeka. Dušu i njezin spas više nitko ni ne spominje.

Što Crkva naučava: „Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu; po ovom sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu.“ (KKC 1407)

Ali mi smo još uvijek sumnjičavi. Još se uvijek čudimo i pitamo se zašto zlo dominira ovim našim svijetom, zašto je dobro prezrena stvar u ovome svijetu? Mi bismo željeli da naša vjera bude svima prihvatljiva, da se ljudi međusobno vole, da nema siromaštva ni ratova, da pravda zavlada svijetom.

Mi još nismo sebi osmislili konačni odgovor na pitanja: „Tko smo i čiji smo?“. Mi još uvijek laviramo od slučaja do slučaja. Od svijeta do Boga. Procjenjujemo i analiziramo omjer između dobitka i gubitka, dakle ponašamo se kao svaki trgovac. Od razuma kojeg nam je modelirao ovaj svijet i njegovi mediji mi očekujemo pravi odgovor.

Ali naš nam razum ne nudi pravi odgovor i mi onda gubimo? Što gubimo?

Gubimo Vjeru?!

I tako začuđeni, mi ljudi slabe Vjere, zdvajamo i priklanjamo se kompromisu između onoga što Krist traži od nas i postulata koje zagovara ovaj svijet i njegova kultura.

Tužni smo što naša vjera nije dovoljno snažna da ostvari potrebnu razliku u ovom našem društvu u kojem pate maleni, u kojem vladaju pohlepni, u kojem sustav vrijednosti ne polazi od Boga nego odlazi od Boga.

Stojimo danas ispred praznog groba i tu otkrivamo koliko smo nalik onima koji su se pred njim okupili onog prvog Uskrsa. Vidimo sebe u njihovim strahovima i svađama, u načinu kako ne vjeruju jedan drugome, u tome kako bježe u različitim pravcima i to samo kako bi otkrili istinu kojoj pobjeći ne mogu.

Svatko od nas, baš kao i oni, ima drugačiju verziju priče. Kružimo oko praznog groba, zabrinuti, napeti, vrebamo jedni druge u tim prvim satima Uskrsa, optužujući se međusobno, sumnjajući, puni nevjere.

Logično je ponašanje triju žena i dvojice učenika, jer se nalaze pred misterijem. A misterij je sve ono što mi nismo u stanju razumjeti. Nažalost mi tu pred praznim grobom koristimo racio i pokušavamo kao u nekakvom CSI serijalu pronaći odgovore. Nismo ni svjesni da ni sam Isus nije želio da se njegovo uskrsnuće dokazuje. On je uvijek želio sljedbenike, a ne forenzičare.

Nismo svjesni da bitna stvar u misteriju nije solucija, nije rješenje, nego je izbor pristupa. Mi moramo birati između sumnjičavosti i ljubavi. Jedna doza zdrave sumnjičavosti u životu uvijek je dobrodošla, ali svi mi jako dobro znamo da se misterij može protumačiti isključivo ljubavlju.

Tajnovita istina praznine groba bit je Uskrsa.

Da, praznina Uskrsa.

Grob je do vrha bio ispunjen suzama i mukom, krvlju i smrću, jaucima tuge, uvredama, mržnjom, izdajom, uništenim životima i slomljenim srcima. U grobu je vladala tama. I smrt.

A sada je prazan!

U toj praznini groba Božja je ruka. Ruka koja nam pokazuje da i najužasnija smrt vodi prema životu. A vodi prema životu zato jer je Bog dobar čak i onda kada smo mi bili zli.

Tu pred praznim grobom odbacimo svoju sumnjičavost, svoj realizam, svoju samodovoljnost, svoju oholost, svoju sebičnost, sve ono čime nas je impregnirao ovaj svijet. Takvi, ponizni, srca otvorena, konačno ćemo shvatiti što se je u biti dogodilo tog prvog Uskrsa i što se uvijek iznova događa svakog narednog Uskrsa.

Tu, stojeći pored praznog groba, kada prigrlimo misterij praznog groba, kada se u cijelosti predamo misteriju Uskrsa, koji je iznad svih naših sumnji i svih naših pitanja, tu ćemo konačno susresti živog, uskrslog Krista.

I tu ćemo konačno čuti Krista koji nas imenom našim zove.

Tada nam ne će trebati nikakvi dokazi koji bi nam objasnili zašto je grob prazan, jer ćemo znati ono najvažnije – da je Krist uskrsnuo.

Poruka prvog Uskrsa i poruka svakog Uskrsa od tada glasi:

„Grob je prazan! Krist je uskrsnuo! Isus je živ!“

I zbog te poruke i mi ćemo živjeti.

Sretan Uskrs svima!

Share the Post