UVIJEK NEDJELJOM (Iv 20, 19-31) 19. travanj 2020. – 2. vazmena nedjelja

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zašto su se zaključali?

Danas krećemo od tamo gdje smo prošli tjedan stali – na Uskrs. Kad smo posljednji put vidjeli učenike, Marija Magdalena upravo je dojurila među njih uzbuđena i s uzbudljivom viješću: “Vidjela sam Gospodina!”

Ranije tog dana, kada je Marija istim učenicima rekla da je kamen otkotrljan s ulaza u grob, Petar i Ivan su odjurili do groba. Ali sada kada im je priopćena daleko bolja vijest da je Isus uskrsnuo, da je nesporno živ, izgleda kao da se nitko nije ni pomaknuo.

Zašto je pretpostavljena pljačka groba barem za neke od učenika bila više intrigantna nego pretpostavljeno uskrsnuće iz groba? Tko bi tako reagirao? Ako bih rekao jednom od vas da sam upravo vidio vaše izgubljeno dijete na nekoj lokaciji, bez obzira vjerovali vi meni ili ne, moj je osjećaj da ne bi prošlo puno vremena prije nego što biste uskočili u svoj automobil i ne obazirući se na znakove ograničenja brzine odjurili prema tome mjestu.

Zašto su se zaključali?

Možda učenici jednostavno nisu vjerovali Mariji Magdaleni? Jesu li oni, na tipičan muški način, usuglasili neku svoju priču koja je njima djelovala razumnom? Je li priča Marije Magdalene bila tipično žensko preuveličavanje („brbljarije“ kako kaže evanđelist Luka) u koje oni ni slučajno ne bi povjerovali? Je li to razlog zbog kojeg su ostali nepomični, što su zakolutali očima, namignuli jedno drugome i potisnuli osmijeh nad onim što im je ta žena rekla? Ili se događalo nešto drugo?

Zašto su se zaključali?

Jesu li možda ipak vjerovali da je Marijina priča sasvim u redu, ali uopće nisu bili sigurni odakle početi? Ili su mislili da možda Isusa, ustvari, nigdje nema? Napokon, zadnje što je Isus rekao Mariji i što je Marija bez sumnje izvijestila učenike jest da „još nije uzašao“ svome Ocu. Jesu li zaključili da će se to dogoditi baš tog dana? Jesu li mislili da je on već na nebu i da bi bilo besmisleno ići u potragu za Isusom? To se čini malo vjerojatno.

Teško je odgovoriti na ovo pitanje, ali mislim da nam evanđelist Ivan daje glavni trag kada nam kaže da su navečer tog uskrsnog dana učenici bili iza zaključanih vrata.

Vrata su bila zaključana.

Vrata su bila zaključana jer su se bojali.

Bojali su se! Bojali su se Židova, piše evanđelist Ivan. Ali to mi se ne čini jedinim razlogom njihovog straha i zaključavanja. Nije bilo dokaza da je itko planirao loviti Isusove nekadašnje sljedbenike. I ranije istog dana, bilo kakav strah od uhićenja nije ih spriječio, barem neke od njih, da pojure ravno prema Isusovom grobu. Ako je postojalo mjesto na kojem su vrlo lako mogli naići na neke rimske vojnike ili židovske vođe, grob je bio to mjesto. Ali ipak su otišli. Strah ih nije zaustavio kada su mislili da se dogodila pljačka groba. Pa zašto ih je strah zatvorio u sobu sada kad je uskrsnuće bilo u zraku? Od koga ili čega su se učenici stvarno bojali? Koga su se stvarno bojali susresti u slučaju da izađu iz gornje sobe?

Jesu li se možda bojali da će naletjeti na samog Isusa? Zasigurno bi barem Petar imao razloga odvratiti pogled od Gospodina da je naletio na njega. Posljednji put kad je Petar progovorio s Isusom, njegove su riječi bile pune samopouzdanja. No, nekoliko sati kasnije, pijetao se je čuo u daljini, a Peter je kako kaže evanđelist Marko „I on proplaka.“ (14, 72)

Ali nije bio samo Petar jak na riječima. Evanđelja nam govore da je Petar rekao: „Gospodine, spreman sam s tobom ići u tamnicu i u smrt.” (Luka 22, 33). I nakon što je Petar to rekao, pročitali smo da su “i svi ostali učenici rekli isto”. Ali svi su ostali učenici pobjegli iz Getsemanija kao prestrašena djeca.

Ivan je iskren u svom evanđelju o tome koliko su učenici često slabo shvaćali neke stvari. Ranije u ovom poglavlju, u 9. stihu, Ivan priznaje da nisu razumjeli da je Isus trebao uskrsnuti iz mrtvih. Ali ako nisu razumjeli da će Isus uskrsnuti, onda je razumljivo kako također nisu razumjeli ni zašto je morao uskrsnuti. Na koncu konca oni su napustili svog Gospodina u najtežem času. I nije kao krajnji rezultat tog napuštanja bila neka prekršajna prijava protiv Isusa. Kazna koju je Isus dobio bila je smrtna presuda. Raspeće su apostoli promatrali iz daleka i bilo im je jasno da su ne jedan način i oni sami sudionici u toj čitavoj priči što se dogodila.

I tako Marija Magdalena sada njima govori da je Isus živ. Ali što ako je Isus ljut na njih? Jeste li ikad rekli neke stvarno gadne stvari o nekome iza njegovih leđa, da bi tek nakon kratkog vremena otkrili da je to što ste rekli došlo ipak do te osobe? Jeste li stvarno željeli ponovno naići na tu osobu? Teško.

Zašto ga nisu tražili?

Jer su se vjerojatno bojali da će ga susresti. I tako je tog prvog Uskrsa – dan je započeo plačem i tugovanjem – a završio je zaključanim vratima i velikim strahom.

To stanje zatvorenosti je simbolično za naše živote i dan danas. Strah od ovog ili onoga, tjeskoba zbog nekog aspekta našeg života, tjera nas zaključati vrata svoga srca. Evo ovih smo dana „pod ključem“ jer strahujemo od virusa.

Svi smo upoznati s bravama. Svaka vrata naših kuća imaju bravu. Kod nas su zaključana vrata garaže, a povrh toga vrata koja vode iz stražnje sobe u garažu imaju još jednu bravu. Stavili smo posebne protuprovalne brave i sustave na naša ulazna vrata kako bismo bili sigurni da nitko ne može odvaliti bravu na vratima. Naša ulazna vrata imaju uz sigurnosnu bravu i povrh toga lanac. Tako svaki dan, a svakako svake večeri, zaključavamo ove brave i pričvrstimo te lance i dvaput provjerimo jesu li prozori u prizemlju također zaključani. To radimo, i mislimo, da ćemo svijet ostaviti vani, ali svi znamo da smo u biti sebe zaključali unutra.

Imamo puno načina za zaključati se. Odbijamo izići jer se nečega sramimo, jer smo previše tužni ili se previše bojimo da ćemo naići na ovoga ili onoga i, iskreno, ne možemo podnijeti tu pomisao. Ponekad se iz istog razloga držimo podalje čak i od crkve. Zaključavamo sebe jednako često koliko i zaključavamo svijet u odnosu prema sebi.

Sram i strah su rođaci. Prvi rođaci. Ako se stidimo nečeg što se već zna, plašimo se da nas ne vide ljudi u čijim ćemo očima vidjeti osudu i neodobravanje. Ako se stidimo nečega za što ljudi još ne znaju, plašimo se da će se to samim našim izlaskom među ljude nekako otkriti i to nas na smrt plaši. Kod svakog od nas postoje stvari koje smo učinili i čijeg se otkrića bojimo. Kod svakog od nas postoje stvari za koje se jednostavno bojimo da nas čine nedostojnima.

Ali dolazi trenutak kada na kraju otkrijemo da smo se toliko zatvorili u dubine svoga srca da većina nas i ne zna kako više izići. A kad dosegnemo tu točku, onda doista živimo sa strahom. Ne sa strahom da će se ovaj ili onaj aspekt našeg života otkriti, nego da ćemo sami sebe razotkriti i tako će naša nedostojnost biti na uvid svima i ne ćemo više imati prijatelja u svijetu. I ako želite govoriti o najgorem od svih strahova, o strahu koji nas paralizira, onda je to: strah od sebe samih.

Ako je taj prvi Uskrs započeo tugom radi Isusove smrti onda je taj isti dan završio i groznom tugom sramote. Učenici su se stidjeli onoga što su učinili, stidjeli su se onoga što je kukavičluk razotkrio tko su oni kao ljudi. Oni su zaključali vrata, govoreći sebi kako se čuvaju od Židova napolju, a u biti oni su sebe držali zaključanima unutra.

Ali tada je Isus učinio ono što uvijek čini za svakoga onog koji se je zaključao u svojoj sramoti i svome grijehu. Isus dolazi. I ulazi. Ulazi u sobu, ulazi u srce, ulazi u našu sramotu.

Ivan ne bilježi nikakvu reakciju učenika, barem ne u početku. Ali on jasno stavlja do znanja da ih Isus ne ostavlja u strahu, jer se pojavljuje pred njima i kaže: “Mir vama!” Kaže to odmah kao što to i uvijek čini. Kaže “Mir!” Kaže “Šalom!” Kaže da je sve u redu.

On izgovara riječ koja je suprotna strahu i na taj način guši sramotu, odbacuje i izbacuje sve misli koje su učenici možda imali o Isusovu mogućem zamjeranju. Isus nije došao naplatiti stare račune, kako bismo mi to učinili s onima koji su nas ostavili na cjedilu, već je došao stvoriti potpuno novu situaciju. Isus im udahnjuje snagu Duha Svetoga. I poput onog prvog daha života, kojeg je Bog svemogući Stvoritelj udahnuo u Adamove nosnice u zoru stvaranja, tako je i ovaj dah koji daje život učinio sve stvari novima.

Isus nikada ne kaže ni riječi o njihovim prošlim postupcima, njihovim izdajama i poricanjima. On čak otvoreno ni ne govori: “Zaboravite na to” ili “Opraštam vam.” Umjesto toga, daje im Duha koji im govori, na način koji je uvjerljiviji od samih riječi, naravno da im je sve oprošteno. Čak ih šalje u svijet s misijom oproštenja. Rekavši im da sada imaju misiju objaviti oproštenje grijeha, Isus im je rekao da otključaju ta vrata i iziđu odande. Božja radosna vijest ne može ići naprijed sve dok bilo koji od njegovih svjedoka ustrajava ostati iza zaključanih vrata.

Mi mislimo da osjećaj mira znači nedostatak sukoba. Ali mir je više od toga. Mir u smislu “šaloma” jest onaj ustaljeni osjećaj da je sve po planu, pod kontrolom, da je sve na svom mjestu. Više ne živimo sa strahom da će nam netko otvoriti naš tajni ormar i pokazati svijetu naše skrivene živote koji su u totalnom i sramotnom neredu. Umjesto toga, živimo s osjećajem da su stvari koje su jednom bile u ormaru odbačene milošću Kristova oproštenja.

Ako je nada za život izvan groba dio onoga što je Uskrs, onda je mir već ovdje i sada još jedan važan dio Uskrsa. Moramo umrijeti sebi, mora umrijeti naš dosadašnji način života da bismo ušli u novi život uskrsnuća kojeg nam je Isus omogućio.

Što trebamo učiniti da uđemo u mir koji je Isus omogućio i kojeg je prve uskrsne večeri ponudio svojim učenicima? Možda to također zahtijeva smrt, poricanje sebe i uzimanje križa kako bi se podsjetili da smo do sada jednostavno previše se oslanjali na svoju snagu i na snagu ovoga svijeta i da nismo vjerovali da Isus može riješiti sve naše probleme. Što mislite kakvi smo mi to vjernici ako smo zaključili da se trebamo zaključati čak i u odnosu na Isusa?

Jedna od poznatijih slika Svetog pisma dolazi iz Otkrivenja kad Isus kaže: Evo, na vratima stojim i kucam.“ (Otkrivenje 3, 20) Obično kad nam netko pokuca na zaključana vrata naše kuće, znamo da je na nama ustati i otključati vrata i otvoriti ih. Dobra vijest za Uskrs je da čak i ako se previše bojimo to učiniti, previše se sramimo ili previše smo u strahu zbog ove ili one stvari iz našeg vlastitog života, zaključavanje ne će zaustaviti Isusa. Isus će se pojaviti točno usred našeg zaključanog srca i prije nego što uopće budemo imali priliku bilo što  reći ili bilo što učiniti, on će reći: “Mir vama!” Kad to učini, mogu se samo nadati da ćemo ga shvatiti ozbiljno. Pokazati će nam rupe u rukama i prorez na boku, ne toliko da bi nam dokazao da je on zaista Isus, nego će nam pokazati te svete znakove kao dokaz da je, kad daruje mir našem srcu, to ona prava stvar koja nama treba i da je za taj naš mir On platio cijenu.

A mi? Mi sve što možemo reći jest ono što je Toma rekao tjedan dana kasnije: “Gospodin moj i Bog moj!”

Zašto ga nisu tražili? Zašto su se zaključali?

Teško je znati odgovor, ali na kraju ni to nije ni važno. Isus nas uvijek traži, počevši od onih zaključanih mjesta u našim srcima.

Sestre i braćo, Kristov mir bio s vama.

Nema ljepših riječi za Uskrs od tih riječi .

Mir! Shalom!

Amen.

 

 

 

Share the Post