Isus, nakon što je zaplakao i nakon što je bio duboko potresen, zapovijeda onima oko sebe neka otvore Lazarov grob. Istog trena je uslijedio prosvjed. Lazar je već četiri dana mrtav i svatko zna da kada se otkotrlja kamen s ulaza u grob da ni malo neće biti ugodno.
Marta mu govori: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.«
Evanđelje po Ivanu je Evanđelje Znakova. Postoji sedam znakova i uskrsnuće Lazarovo je konačni sedmi znak, koji otkriva Isusov identitet kao Krista.
Ali koliko je god ovaj znak o Isusu, toliko je i o nama.
Jer svi smo mi Lazari.
Svi smo mi mrtvi i beživotni.
Svi smo mi umotana trupla, uvezani u grobne zavoje, kojima nas ovaj svijet omata. Mi smo sputani i svi smo počeli zaudarati.
Mi zaudaramo.
Sve dok – sve dok?
Sve dok nas Isus ne pozove da iziđemo iz groba.
Sve dok on ne zapovijedi da sve ono što nas vezuje i što nas drži u grobu, ne bude skinuto sa nas i bačeno ustranu.
Sve dok on ne udahne svoj sveti dah opet u nas i napravi nas novim stvorenjima.
Tijelo Kristovo, zajednica krštenih i Općinstvo svetih – svi smo mi Lazari.
Mi zaudaramo, sve dok nas Isus ne pozove, sve dok nas ne oslobodi i sve dok nam ne podari život.
U biti to i jest ono što nas povezuje u zajedništvu, biološki živa Crkva i biološki mrtva Crkva: svi smo mi pozvani izići iz groba kako bi smo bili razvezani.
U tom smislu, uskrsnuće Lazara nije samo čudo koje je Isus napravio prije dvije tisuće godina, u nekoj jako dalekoj zemlji, nego je to ono što Isus čini i danas.
I… ne znam što je s vama, ali meni je drago da nas Isus i danas poziva da iziđemo iz groba, jer nama je to još uvijek potrebno.
Ja i dalje zaudaram.
A za nekih dana zaudaram više nego neki drugi ljudi.
Ja sebe, s vremena na vrijeme, zatičem vezanim i zamotanim; očekivanjima drugih, svojim vlastitim nesigurnostima, svojim grijesima.
Ali obećanje priče o Lazaru glasi da nas Isus, baš kao i Lazara, voli.
On plače zbog nas.
Duboko je dirnut zbog nas.
I On donosi život u našu smrt, slobodu u naše ropstvo i žarko svijetlo u našu svakodnevnu tamu.