Blog

Iv 11, 1-45

 

Ja sam uskrsnuće i život.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme:

 

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

 

Riječ Gospodnja.

 
 

I zaplaka Isus.“

Ta jedna mala rečenica, najkraći je stih u Svetom Pismu.

Isus je plakao na grobu svojeg prijatelja Lazara.

Kada čovjek malo dublje promisli onda postane svjestan koliko se je teologije zbilo u ovoj jednoj jedinoj, tako malenoj rečenici.

Nikada toliko toga punog i bogatog u nečemu tako kratkom i malenom.

Punina Utjelovljenja, Emanuel – Bog među nama – stisnut u jednoj rečenici koja se sastoji od subjekta, predikata i najkraćeg mogućeg veznika.

I zaplaka Isus.“

Toliko je toga u toj malenoj rečenici.

Čitav teološki svemir.

U njoj su ljubav, milosrđe, suosjećanje, muka, tuga, ljutnja nad ljudskom ranjivošću, lomljivošću, slabošću, a sve je to isklesano u te dvije riječi.

I zaplaka Isus.“

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Ivanu započinje opisom Lazara, čovjeka koji je bolestan i kojeg Isus voli, te njegovih dviju sestara Marte i Marije.

Ivan nas podsjeća da je Marija ona „koja je pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom“, a što će biti opisano u narednom 12-om poglavlju kada Isus šest dana prije Vazma dođe u Betaniju kod Lazara.

Na večeri, koja će se prirediti u Isusovu čast, a nakon uskrisenja Lazarova, Marija će litrom pravog i dragocjenog nardova ulja pomazati Isusove noge i obrisati ih svojom kosom.

Ali jedan će od učenika, Juda Iškariotski, prigovoriti i reći će da se je pomast mogla prodati za 300 denara i da se je novac mogao razdati siromasima. Isus će mu na to odgovoriti da će „siromahe imati uvijek uza se, ali da njega ne će imati zauvijek.“

Ivan jasno i glasno kaže da Juda nije prosvjedovao zato što mu je bilo stalo do siromaha, nego zato što je bio lopov, koji je držeći kesu potajice iz nje za sebe uzimao.

Zašto idem u naredno čitanje?

Zato da bih oslikao svijet nad kojim Isus plače.

Taj svijet, u kojem baš oni koji su najglasniji u prosvjedima protiv svjetskog siromaštva, i koji se busaju u prsa kao veliki demokrati, altruisti, dobrotvori i humanisti, u biti ne čine ništa za sirotinju ovoga svijeta, nego od te svoje, uvježbane opsjenarske priče, izuzetno dobro žive i imaju veliku korist.

Ti i takvi neprestano u nekoga upiru prstom – u državu, u Crkvu, u ove i u one – neprestano glume savjest svima nama, a u biti samo oni od svoje predike imaju ne malu korist.

Eto to je svijet nad kojim Isus plače.

To je svijet nad kojim i danas Isus plače.

Plače Isus nad ovim našim svijetom, plače nad nama, koji se ni po čemu bitnom ne razlikujemo od svijeta koji je fizički okruživao Isusa. Mijenjaju se pojavni oblici ljudske demagogije ali bit njezina traje i ostaje.

Ali vratimo se Marti i Mariji.

One prigovaraju Isusu. Govori mu Marija: “Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro.”

Još ranije isti mu je prigovor uputila i Marta: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“

Koliko smo mi slični Marti i Mariji?

Jesmo li i mi zabrinuti isključivo s onim što je za nas bitno?

Za Martu i Mariju Isus je koristan baš kao što je koristan svaki onaj koji je tu kada ga za nešto trebaš.

I nad tim i takvim svijetom Isus plače.

Plače nad svijetom u kojem je Božja slava „zadnja rupa na svirali“.

Plače nad svijetom koji drži apsurdnim i problematičnim kada netko spomene mogućnost da bi se Boga moglo slaviti i u bolesti, i u patnji, i u progonu, i u umiranju, jer ovaj svijet očekuje da se njegovi interesi i potrebe stave na prvo mjesto i „neka je sram“ Isusa što kasni i što nas uopće dovodi u teške i problematične situacije.

Isus plače nad svijetom koji kaže: “Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?”

To je filozofija i našeg današnjeg svijeta.

I mi Boga prosuđujemo i osuđujemo temeljem onoga što je po našem sudu i po našim kriterijima najbolje – za nas.

Ili će Bog služiti nama ili od njega koristi nema.

Pa zar je onda čudno što Isus plače?

Kako onda tako i danas.