U ovo vrijeme 022

 

Priča je istinita, akteri nisu bitni, radi jednostavnosti govorit ću u prvom licu.

Jedne srijede popodne odem do crkve Sv.Obitelji (Sv.Josip) da u župnom uredu porazgovaram o jednom svom problemu. Ne nađoh nikoga, ured je zatvoren srijedom.

Proslijedim odmah do kapucina u Gospe od Pojišana. Na trgu pred crkvom puno ljudi u crnom, očito misa zadušnica nakon nekog pogreba. Pred zatvorenim vratima župnog ureda, na kojima nema obavijesti o radnom vremenu, nalazim jednu osobu i pitam ga je li i on čeka da se ured otvori? Da,odgovara mi, otvara se u 17 sati.

Pogledam na sat, 16 i 40, pričekat ću! 
Stojimo nas dvoje, odvažim se pitati ga je li prvi put dolazi i kakvi su ti svećenici kapucini. Izvanredni, dragi, susretljivi, a ja dolazim povremeno, odgovori mi, dadu mi svaki put i 50-tak kuna, a sada sam došao se zahvaliti, evo sam dobio stalan posao pa mi više ne će trebati.

Pitam ga za godine, 48, lijepe crte lica, krasna uredna kosa, ali vidi se da je siromašan, nedostaje mu nekoliko zubi. Ja znatiželjan, a on to primjeti i započme svoju povijest: ja sam se odgajao po domovima, moji neznani roditelji su me kao novorođenu bebu ostavili ispred crkve Gospe od zdravlja.

Nastavlja dalje: prema DNK-u kasnije su ustanovili da mi je porijeklo negdje iz okolice Makarske. Nakon punoljetnosti radio sam svašta za preživjeti, a u 23. uključio sam se iz ljubavi prema domovini u Domovinski rat, 4 godine ratovao protiv neprijatelja u 4. gardijskog brigadi. Nakon rata nudili su mi da ostanem u vojsci ali nisam ja za taj posao.

Od tada sam svašta prošao i radio ali nisa imao stalno radno mjesto, a i kapucini su mi pomagali. A sada sam dobio stalan posao u Čistoće (hvala diektorici LJ.), još nisam dobio prvu plaću, a posao je fantastičan, počinjem u 5 sati i završavam u 13.sati, najsretniji sam čovjek na svijetu. Još da nađem ženu, ne mora biti lijepa samo da mi bude dobra! Iznajmio sam stan od 25 kvadrata na prokurativi, pola plaćam ja a pola socijalno.

U to trenutku meni suze, vadim novčanik i pružam mu izvjesnu sumu novaca, a on odbija, ja inzistiram da mu bude sa blagoslovom do prve plaće. Bio je van sebe od sreće, a ja još sretniji! Pokušali smo još par puta pozvoniti na vrata, ali bez odgovora.

Pozdravimo se, ja odem u crkvu, kleknem pred oltarom i obraćam se Bogu, Kristu, Gospi:Tako vi sa nom, razmaženom, nezahvalnom.
U pravu ste, moj problem ne postoji, minoran je!

Pomolim se, izađem, drugi sam čovjek, Bog postoji, susreo sam ga, pogledam pred ulazom na trg, željezna ograda, na njoj pano sa obavijestima i informacijama o radnom vremenu: SRIJEDA popodne – župni ured zatvoren!!

**
Svetište na Pojišanu u Splitu spominje kameni natpis iz X. stoljeća, na istočnoj strani splitskog polja, milju udaljeno od prvostolnice. Štovanje Marije Bogorodice s Pojišana trajno je urezano u gradsku memoriju, što se očitovalo kroz stoljeća splitske povijesti. Glavno je slavlje na Veliku Gospu 15. kolovoza, kad se ikona Marije Hraniteljice u srebrnom prijestolju ujutro donosi u katedralu da bi se navečer svečano, na ramenima pučana i mornara, u pratnji nadbiskupa, kanonika, svećenstva i desetaka tisuća vjernika, ulicama grada vratila u svetište na Pojišanu.

**

 

Share the Post