„To je Tvoja zemlja“

„Gospodnja je zemlja i sve što je ispunja,

svijet i njegovi stanovnici.“

(Psalam 24,1)

Krenimo odmah od onog najvažnijeg. Jer ovdje je zabranjeno lutati. A lutati je lako, zalutati još lakše. Činjenice su zastrašujuće i u naravi je ljudskoj gurnuti ih pod tepih. Ako ih ne vidimo onda i ne postoje. Tako mi ljudi razmišljamo.

Sjetimo se samih početaka. Bog je stvarajući svijet u više navrata izrazio svoje zadovoljstvo stvorenim. A danas? Kako Bog danas reagira? Danas kada smo njegovu kreaciju zagadili? Danas kada smo onečistili i nebo i zemlju? Strah me je i pomisliti.

Čovječanstvo je suočeno s strahovitom krizom koju je samo prouzročilo. Upropastili smo velike dijelove našeg doma, ostali smo bez mnogih važnih resursa, a počeli smo i sustavno raditi na uništavanju i same atmosfere koja nas tako učinkovito štiti od štetnih zračenja. Prouzrokovali smo promjenu klime, a zemlja koja nas je hranila sve je više besplodna pustinja. Polako ali sigurno potkopavamo sposobnost ovog jedinstvenog planeta da nas održi na životu.

I sada tražimo odgovore na sve strane. Od znanosti. Od kvazi znanosti. Od stručnjaka. Od šarlatana. Tražimo i rezervnu Zemlju negdje u svemiru. Po mogućnosti u blizini. I s lijepim pogledom.

Sve pokušavamo. Otvoreni smo prema svakoj mogućnosti. Osim prema onoj jednoj. Prema onoj temeljnoj koja jedina daje pravo rješenje. Ne tražimo rješenje tamo gdje ono jedino i postoji. Zaboravili smo činjenicu čija je ovo zemlja. Tko je njezin kreator. I zaboravili smo što piše u Svetom pismu.

Priroda je Božja kreacija i priroda je zato u stanju slaviti Boga i otkriti nam Boga. Boga kao jedino rješenje. Mi smo ljudi, kao djeca Božja, neraskidivo povezani sa prirodom, sa svojim naravnim okruženjem. Ali je naša grijehu sklona narav iskvarila prirodu i naše iskupljenje nije moguće odvojiti od iskupljenja i same prirode. Božja kreacija je cjelovita kada su čovjek i priroda u pravim odnosima kako između sebe tako i prema Bogu. Sve ostalo je „put bez povratka“.

Zato ako želimo što bolje razumjeti odnos Boga i njegove kreacije potrebno je odgovore potražiti tamo gdje se nalaze, a to je Sveto pismo. A Sveto pismo kaže da Bog očekuje, da Bog čak zahtjeva, da mi budemo upravitelji njegove kreacije.

Svaki put kada mi ljudi dovedemo, svojim nemarom ili svojim namjernim činom, do izumiranja neke vrste onda mi u biti „jasno i glasno“ tvrdimo da ono što je Bog stvorio da smo mi to u stanju i uništiti. U Svetom pismu ne postoji niti jedna jedina rečenica koja bi podržala takav stav. Svaki put kada mi dovedemo do izumiranja neke vrste, biljne ili životinjske, mi se odričemo uloge koju nam je sam Tvorac namijenio.

Mi smo na raskrižju. Možemo birati. Sačuvati ili uništiti. Izbor je na nama. Sveto pismo je jasno i tvrdi da kreacija izražava Božju mudrost i moć. Kršćani su pozvani biti upravitelji Božje kreacije. Pozvani smo štititi ju, brinuti se o njoj, i očuvati ju. To je naša zadaća. I obveza.

Katolički moralni nauk nas uči, kada je ova tema u pitanju, kada je riječ o etici okoliša, da mi katolici moramo imati dužno poštovanje prema prirodi. Pozvani smo na odgovornost prema integritetu okoliša.

Moralni princip na kojem počiva ovo učenje jest poštovanje prema životu. Kada se ponašamo indiferentno prema okolišu onda se mi u biti ponašamo indiferentno i prema zlu koje ugrožava ljudski život. Jer zagađeni okoliš ugroza je za ljudski život. Negativni učinci prema okolišu utječu na čitav ekosustav, a o tom ekosustavu ovisi naše zdravlje i naš opstanak. Kada je zagađen okoliš onda mi ne ugrožavamo isključivo sebe nego ugrožavamo i generacije koje dolaze za nama.

Bog s ljubavlju vodi brigu o svojoj kreaciji, a to bismo onda trebali činiti i mi. Ali nikako se ne bismo smjeli klanjati prirodi, obožavati prirodu i proglašavati je, kako to mnogi rado čine, „Majkom prirodom“. Nismo mi rezultat evolucijskog procesa koji je krenuo od životinje ili od nekog kemijskog elementa, kako to naturalisti i evolucionisti strastveno tvrde, a niti smo „u rodu“ sa životinjama, kako vjeruju panteisti.

Svaki problem ekološke i ambijentalne naravi treba pozorno razmotriti i to u svjetlu Božje istine. Puno je problema: zagađeni zrak i voda, uništene šume, pesticidi, otrovni otpad, eksperimenti na životinjama, a novi se problemi samo iz dana u dan neprestano rađaju.

Bezbrojne struje se sukobljavaju na ovim temama. Od pobornika potpunog ekonomskog liberalizma koji ne vodi ni malo računa o okolišu, pa do različitih „zelenih pokreta“ koji žele sve zaustaviti. Nitko ne vodi računa da je jedino važna i da će jedino uvijek biti važna i da će jedina biti odlučujuća – volja Božja.

Oni koji „kvare zemlju“ (Otkrivenje 11,18) s jedne strane i oni koji su „više štovali stvorenja i služili im nego Stvoritelju“ (Rimljanima 1,25) s druge strane, naići će na Božju osudu. Priroda nije naša „Majka“ i Vrijeme nije naš „Otac“.

Svi smo mi po stvaranju „Božja djeca“. „Njegov smo rod.“ (Djela 17,28).  Mi otkupljeni ljudi djeca smo Božja – „Doista, svi ste Božji sinovi po vjeri u Kristu Isusu.“ (Galaćanima 3,26)

Ali tko je kriv? Tko je odgovoran za ekološko silovanje ovog našeg planeta? Tko je kriv za zagađene oceane (“otok smeća”  pluta po sredini Tihog oceana, a površinom je veći od Indije)? Za zatrovanu atmosferu? Za sustavno uništavanje šuma? Nisu sva ta zla uzrokovana isključivim ljudskim nedjelima ali najveći postotak sigurno jest.

Danas ovim našim svijetom dominira filozofija razvodnjavanja razlike između dobra i zla. Ali se to kod kršćana ne bi  smjelo događati. Mi ljudi smo odgovorna bića i kada biramo zlo umjesto dobra, sebičnost umjesto ljubavi, pohlepu umjesto solidarnosti, Zlatno tele umjesto Boga, onda mi, a i drugi zajedno s nama, trpimo posljedice. Teške posljedice.

Sveto pismo snažno naglašava povezanost između patnje i zla. Mi smo ljudi grješni ali jesmo i sposobni činiti puno toga dobrog ali se čini kao da sve čega se dotaknemo otiđe u krivom pravcu. Možemo mi osmišljavati različite teorije, pronalaziti bezbrojne alibije, ali kako reče Aleksandar Solženjicin, linija koja razdvaja dobro od zla prolazi posred srca svakog od nas.

Bog zbog svoje ljubavi prema nama još uvijek ne intervenira iako bi po svemu onome kakvi smo odavna to trebao učiniti. Bog nam u svojoj milosti daje prigodu vratiti se na pravi put, vratiti se k Njemu.

Sekularna kultura pokušava nas uvjeriti da smo mi ljudi po svojoj naravi sebična bića, da smo rođeni „kao zli“ i da s nama vlada „sebični gen“ (Richard Dawkins, „Selfish Gene“), pa sukladno svemu tome onda ni naše društvo ne može biti bolje, jer tu mogu opstati samo najsebičniji ili najnemilosrdniji.

Ali mi, mi „djeca Božja“, djeca stvorena na „sliku Božju“, nismo rođeni ni kao sebična stvorenja, niti je naša narav zla i nije čovjeku nepravda nešto nasljedno. Ne! Civilizacije, njihove kulture i vladajuće ideologije, koje su se odrekle Boga, nameću čovjeku sve te negativnosti, jer ih uzdižu na pijedestal vrlina, pa čak i modernih božanstava. A mi griješeći riječju, djelom i propustom postajemo zli. Birajući zlo odričemo se dobra. Dakle sve činimo slobodnom voljom.

Sve te teorije o „sebičnom genu“ služe isključivo kako bi nas držale ovisnima, kako bi nas se lakše kontroliralo i s nama manipuliralo. Čovjeku nije potrebno „ići u školu“ i učiti o altruizmu, darežljivosti, nesebičnosti, jer su sve te vrline već u nama. Dio su naše, od Boga nam darovane, duše.

Ono što mi moramo činiti jest uzdati se u Boga i ljubiti ga iznad svega. Trebamo voljeti bližnjega kao sebe samoga i trebamo se odreći „kulture smrti“ koja je na djelu. Ta „kultura smrti“ guši našu istinsku ljudsku narav, pokušava zatrti sve ono Božje u nama, a kao posljedicu svojih pokušaja ona za sobom ostavlja razrušene ljudske živote i uništenu prirodu.

Sami u ovaj boj ne možemo. I ne smijemo. Sjetimo se tko smo i čiji smo. Sjetimo se da je ovo Božja zemlja.

„Ja sam čokot, vi loze. Tko ostaje u meni, i ja u njemu, on rodi mnogi rod, jer bez mene ne možete ništa učiniti.“ (Ivan 15,5)

Ivica Ursić