Umre neki čovjek.

U jednom trenutku primijeti kako mu se približava Bog, koji je sa sobom nosio kofer.

I Bog reče: “Sine, vrijeme je za poći.”

Začuđeni čovjek zapita: “Već? Tako brzo? Imao sam brojne planove.”

“Žao mi je ali približio se tvoj odlazak.”

“Što to nosiš u koferu?” zapita čovjek.

Bog odgovori: “Ono što tebi pripada.”

“Ono što mi pripada? Nosiš moje stvari, moja odjela, moj novac?”

Bog odgovori: “Te stvari ti nikada nisu pripadale, bile su od ovoga svijeta.”

“Onda nosiš moje uspomene?”

“One nikada nisu bile tvoje, pripadale su vremenu.”

“Nosiš moje talente?”

“Oni nikada nisu bili tvoji, pripadali su okolnostima.”

“Nosiš moje prijatelje, moju rodbinu?”

“Žao mi je, oni nikada nisu bili tvoji, pripadali su putovanju kroz život.”

“Nosiš moju suprugu i moju djecu?”

“Oni nikada nisu bili tvoji, pripadali su srcu.”

“Nosiš moje tijelo?”

“Nikada nije bilo tvoje, pripadalo je prašini.”

“Onda nosiš moju dušu?”

“Ne, duša pripada meni. Duša je moja.”

Tada čovjek prepun straha uzme kofer kojeg je Bog nosio i otvori ga.

I vidje da je prazan.

I dok su mu se suze klizile niz lice, čovjek reče: “Jesam li ikad išta imao?”

“Jesi, svaki trenutak kojeg si doživio bio je samo tvoj.”

————————————————————

Život je samo jedan trenutak.

Jedan trenutak koji je samo tvoj.

I zato trebaš, dok imaš kada, iskoristiti taj trenutak u cijelosti.

Jer ništa od onog što si mislio da posjeduješ ne možeš zadržati.

Živi sada, živi svoj život i ne zaboravi biti Bogu zahvalan, jer to je jedina stvar vrijedna u životu.

Sve stvari i sve vrijednosti ovoga svijeta, za koje si se borio kako bi ih imao, ostaju ovdje.”