Jedva sam sklepao naslov, a već me muče neke dvojbe. Zato je, dragi čitatelji, najbolje da ja vama odmah čestitam Božić jer kad se dohvatim fantastične hrvatske zbilje, možda shvatim da Božića ove godine neće ni biti, da se odgađa na neodređeno vrijeme ili je već prošao.

U zemlji u kojoj je, kako Benjamin Tolić u prošlom broju Hrvatskog slova reče, za brojidbu nadležan Arsen Bauk ništa nije sigurno, i sve može biti bauk. A da smo zemlja čudesa potrudio se po tko zna koji put dokazati predsjednik Josipović.

Netom što je nadbiskup Bozanić poslao pismo vjernicima glede predsjedničkih izbora, on se prepoznao kao onaj koga Bozanić vjernicima preporuča. Bozanić veli da budući predsjednik/predsjednica treba biti osoba koja ”ne smije zaboraviti hrvatske branitelje” i žrtve srpske agresije, Josipović spremno klikće – taj sam! Bozanić veli da budući predsjednik/predsjednica treba ”prednjačiti u domoljublju”, Josipović ozareno odgovara – taj sam! Bozanić, već u nevolji, pokušava s preporukom da se predsjednik/predsjednica treba zalagati za pravo na život ”od začeća do naravne smrti”, Josipović, mrtav-hladan, odgovara – taj sam! Bozanić tada poteže posljednji i najjači argument, otprilike kako u većinski katoličkoj zemlji predsjednik/predsjednica treba biti posebno ”osjetljiv/a prema kršćanskim vrednotama i katoličkoj kulturi”, na što Josipović slavodobitno uzvikuje – taj sam! 

Stječe se dojam kako se Josipović ne bi dao smesti ni da je Bozanić izričito sugerirao da nakon svih muških predsjednika konačno izaberemo predsjednicu, već sa smiješkom rekao: ”Ta sam!” Svojedobno je Josipović izjavljivao da mu je životno geslo ona kineska poslovica koja govori o tome kako ćeš, ako sjediš dovoljno dugo i čekaš strpljivo, ugledati leševe svojih neprijatelja kako plutaju niz rijeku. Hm, lako je sjediti na obali rijeke nekome tko se osigurao ZAMP-om i predsjedničkim povlasticama, drugi nemaju vremena za to, moraju raditi. U svakom slučaju, ne treba vjerovati čovjeku koji dangubi sjedeći uz rijeku. Možda uistinu čeka da rijekom zaplove leševi, a možda je samo narcis.

Trudi se i Milanović da nam ne bude dosadno u ovo predbožićno vrijeme, ali nešto mu ne ide u posljednje vrijeme, kao da svu pozornost pučanstva i javnih priopćavala plijeni prpošni Josipović. Nožica koja paše svakoj cipelici. U želji da ipak ubere malo pažnje Milanović se uputio u Slavoniju i tamo je proljetos poplavljene potezao za rukav i nagovarao ih da tuže državu. Tužite, samo tužite, i ja bih tužio da sam na vašem mjestu – uživio se u njihovu priču naš premijer. Međutim, on nije na njihovu mjestu nego, na žalost, na mjestu predsjednika Vlade. Koja će, ako tužba uspije, plaćati seljacima oštete. Novcem koji je davno proćerdala. Želi li tako trenutni premijer naknadno dokazati da je Hrvatska slučajna država, a Hrvati paradoksalan narod, ne zna se. No treba priznati da mu dobro ide.

Ono što unatoč trudu nije uspjelo nadbiskupu Bozaniću, uspjelo je Marku Perkoviću Thompsonu na koncertu u Areni. Marko je čovjek iz naroda pa se izjasnio jednostavno, narodski: ”Kad se već nismo devedesetih obračunali s komunizmom, učinimo to sada 2015.!” Jednostavno i kristalno jasno. Sad sve ovisi o nama. I možda o brojidbi? Bilo kako bilo, čestit i blagoslovljen Božić svima.

izvor: www.hrsvijet.net