NE PLAČITE

Popucala su srca naša.
Raspukla se.
Probodena.
Ubili su malenog Alfija.
Ubili su dijete koje nismo nikada ni vidjeli ni čuli…
… a kao da je bilo najrođenije.

Ali… ne plačite!

Ubili su ga na pravdi Boga. Kukavički. Okrutno. Nemilosrdno.

Ubili su ga mučki.

Okružili su se plaćenicima kako bi spriječili roditelje da se bore za svoje dijete.
Podigli su zid između majke i oca, između nas koji smo ga voljeli i malenog dječaka.

Demokrati… Modernisti… Fašisti… Nacisti… Komunisti… Globalisti… Isti… Isti… Isti…

Ali… ne plačite!

To malo, nevino biće, nama poslano kao znak od Boga, kao opomena s neba, danas je u zagrljaju svojeg nebeskog Oca.

A mi? Gdje smo mi?

Mi danas plačemo, tugujemo, molimo se, vapimo ali već sutra uredno ćemo pohrliti i ponuditi svoju vlastitu djecu, svoje malene Alfije, gospodarima ovoga umirućeg svijeta za – sluge.

Moliti ćemo svoje gospodare i preklinjati ih ne bi li upregli našu djecu u svoje planove, u svoju kulturu smrti. Jer tu su, mislimo mi, naša djeca sigurna.

Tu nema odgovornosti.
Tu nema slobode.
Tu nema Boga.

Ali… ne plačite!

Ne plačite nad malim Alfijem.

Plačite nad sobom i nad djecom svojom.

”Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom” (Luka 23,28)

Share the Post