Prije par dana jedan hrvatski dnevnik prenio je jednu groznu vijest (link). Zgrozio sam se kao i velika većina građana (ako je to uopće važno?): Jedna mama je, i prije nego ga je i rodila, ugovorila prodaju svoga djeteta za nepoznatu sumu novaca, pa ga je, odmah po porodu, kao robu; kao ovcu; kako neki proizvod, kao da je ispekla pitu, „isporučila“  kupcima. Svoje vlastito dijete. Eto, postoji prodavačica djece – njihove mame, i tamo nekakvi kupci djeteta. Grozno zvuči, ali posve istinito. Događaj se zbio negdje u Engleskoj. Taj naš famozni list donosi i fotozapis događaja – kupoprodaje, odnosno, preciznije rečeno, isporuke prodanog djeteta, na kojem se vide kupci, mama prodavačica, njen muž, babica, i još nekoliko svjedoka događaja.

Pater Ike Mandurić: Medijski aplauz za prodaju djece

Zločin je zločin 

Mlada mama ga je zbog novaca i začela, za novce ga je, vjerojatno dobro plaćena, devet mjeseci nosila, za novce ga i rodila, i predala dvojici muškaraca. Vjerojatno su sve stavke vrednovane novčano: začeće, nošenje, porod – i napose majčinstvo. Ako se postojanje te vrijednosti uopće zamijetilo? Ali nije poznato koliko je pojedina stavka iznosila. Grozno je da groznije ne može biti, ali dobro je da se zna: To se, eto, neki dan zbilo; tako je bilo; to se u svijetu događa, mediji su prenijeli.

Vijest nam otkriva kako se radi o dvojica kupaca. Nije poznato, jer nije izričito rečeno, ali za pretpostaviti je da je dobra mama za novac i zbog novca dijete začela s jednim od kupaca. A taj otac je otkupio od nje majčinstvo, kako bi sa svojim partnerom u kupnji podijelio svoje očinstvo. A kupci su obadvojica. Valjda, ne znam? Nismo mogli saznati ni tko je više investirao: otac, ili njegov partner u kupnji. Za pretpostaviti je da su se povodili za načelom pola – pola. Logično je također zaključiti kako ta divna mama prije ovog sklopljenog aranžmana, vjerojatno nije poznavala ni jednog od kupaca, jer u tim trgovinama obično tako biva. A to svoje vlastito dijete vidjela je nakon poroda posljednji i prvi put istovremeno. Posve namjerno. Vlastito dijete. Tako to obično biva. Potom je novcem od prodaje vlastitoga sina (bio je muškić), sa smiješkom otišla kući, razmišljajući o tome kako će kupiti nove haljine, novi usisavač, i malo putovati. Umjesto uplakana i zgrožena, zajedno sa svojim mužem, koji je sve to odobrio, kao dobitnica u dobroj trgovini, zadovoljna odlazi kući.

Eh, kamo sreće da joj je proradila savjest, pa da se sva uplakana vratila kako bi raskinula ugovor, i odabrala biti mama, k’o lavica vjerna, do kraja života. Ali čini se da je, umjesto pri mislima na dijete, radije ostala pri mislima na usisavač, putovanje, nekoliko hamburgera, te je, lakša za desetak kilograma, komentirala s mužem kako je dobro obavila posao, i sve te nagrade pošteno zaslužila.

Užas, čovječe! Užas, brate mili! Ne da se to zamisliti. Grozno bi bilo i kad bi se netko usudio takvo što i izmisliti, ili takvo što pripisati ma bilo kojoj mami ikada u povijesti. Grozno, grozno je to. Smrt majčinstva, smrt smisla braka, smrt odgovornosti za život. Ali, na žalost, vijest je istinita – o tome nas je izvijestio jedan naš ozbiljni dnevnik.

Zločin nije zločin

Zapanjuje dodatno još jedan grozan podatak: nas, hrvatsku javnost, zgrozila je i činjenica  kako se to nije dogodilo u nekom tajnom sastajalištu – kako to rade ostali zločinci. Naprotiv, tu prodaju djeteta pratili su novinari, nadzirali liječnici, sa smiješkom pratile babice (jednoj se od njih vidi razdragano lice), a sve to je novcem poreznih obveznik platila državna vlast te uzorne države. Baš se pitam, je li uzela i porez od ove trgovine? I koliki je bio?

Sve ovo zorno ilustrira slika na kojoj se vide kupci djeteta – polugoli  preuzimaju tek rođeno kupljeno dijete! Kad krene naopako, baš krene, pa ružnim detaljima nema kraja. Čemu li još i to da su morali biti polugoli? Djeluje krajnje neukusno. Ali izostalo je objašnjenje. Vjerojatno ga ni novinarka nema. Zbilja treba pratiti što se sve u svijetu događa. Neka znade Hrvatska javnost i za tu pojavu. Prodaja vlastitog djeteta se, eto, u ovo naše vrijeme na ovom istom planetu na kojem živimo ti i ja, događa posve legalno. Pri tome ni kupce ni prodavačici mami nije na srcu što doista djetetu treba, što je njegovo veće dobro, što je za njega bolje, nego samo vlastiti hir na račun jedne čitave jedinstvene i neponovljive egzistencije. Da je sreće, neka ustanova bi odmah oduzela to dijete, i dala ga nekim roditeljima koji su se već iskazali u odgoju i očinstvu/majčinstvu. Ali, koga je briga kako će se dijete nositi s time kad sazna da ga je njegova mama prodala za neku sitnu lovu koju je već davno spiskala na neka putovanja, jelo, usisavače ili haljine. I hamburgere. I kako to njegovom tati to nije bilo važno, nego se jedino vodio za željom za posjedovanjem.

Nagradna igra: pronađi ovdje ljubav bezuvjetnu!

Što se same vijesti tiče, to bi, moglo biti sve. Cjelovit izvještaj o jednom groznom zločinu. Međutim, kraj nije ni blizu. Tek je nastavak ovog osvrta  pravi razlog zašto se na ovaj izvještaj uopće obazirem: Slavni  hrvatski dnevnik koji prenese ovu vijest, a koji si umišlja da je objektivan i ozbiljan, odnosno njegova novinarka (ili njen urednik?), tu priču naslovila je posve, posve neprimjerenim riječima, koje izgledaju krajnje blasfemično. A on glasi: Bezuvjetna ljubav!

Čija to, brate mili? Zašto bi bila bezuvjetna; po čemu? U kom smislu? Da je zbog dobrote kupaca – koji su za dobro djeteta spremni prepustiti ga njegovim pravim roditeljima – ne može biti – jer ga platiše, ne radi njegova dobra, nego ga rastaviše od mame. Pa se, naprotiv, ovdje radi  o bezuvjetnoj i bezobzirnoj posesivnosti. Da se , govoreći o bezuvjetnoj ljubavi, htjelo ukazati na majčinu bezuvjetna ljubav – ni to nema smisla, jer je kod nje, čini se,  prisutna samo ljubav prema novcu. Nikada mi neće biti jasno gdje je novinarka, ili njezin urednik, u ovoj priči vidjeli bezuvjetnu ljubav – kad se na sve strane radi samo o vlastitom egu i želji za posjedovanjem, bilo posjedovanjem djeteta – ma što bilo njegovo dobro – bilo posjedovanjem novca – ma koliko prodanom djetetu otkazano majčinstvo nedostajalo.

Sljedeća podvala je sintagma: „sreća gay očeva“. Najprije, nije sigurno niti je li i jedan od njih stvarni otac djeteta. Ali, posve, posve je sigurno da mu obojica nisu otac/očevi. Naravno da to i novinarka znade, nije blesava. O tome se zbilja nema što više reći.

A hrvatske priče?

Jučer je  u Hrvatskoj, prema statistici od prošle godine bi tako trebali biti, svjetlo dana ugledalo 115 novorođene djece. Ovog tjedna njih blizu tisuću. Njihov dolazak iščekivalo je tisuće teta, ujaka, stričeva, malih seka i braće, baka i djedova; razlijegale su se suze radosnice posvuda po rodilištima. Brojne male seke su dobile prvog bracu, neka braća prvu seku, i tako nam ovdje pred nosom radost buja iz dana u dan. Osmijesi, suze radosnice, cvijeće, čestitke, poljupci, dan za danom, stotine za stotinom. Okice plave, crne, smeđe; Zagreb, Split,  Dalmacija, Istra, Slavonija, posvuda osmjesi i suze, u zagrljaju majki odlučnih na vjernost, spremne sve dati i izgubiti radi djeteta, i koje bi prije umrle nego prodale svoje vlastito dijete. Ne daj Bože da bilo tko, pa ni novinarka iz naše priče, upita bilo koju mamu: koliko košta, i bi li prodala svoje novorođenče.

Volio bih vidjeti jednu reportažu o svakodnevnim ovakvim rađanjima i djeci. Krasno bi to bilo. Ovdje u našoj, kakvoj – takvoj, ali još uvijek našoj Hrvatskoj. Pa bio on Hrvat, Srbin, Muslić/Musliman, Janez/Slovenac, kosooki… Svejedno, brate! Samo neka ga mama voli i nikome ne da. Pa bih dao prednost to nekoj djeci iz susjedstva, tim više jer sigurno u njima ima i puno više ljubavi bezuvjetne – o kojoj se, valjda, htjelo pisati? Ali stvarno bezuvjetne. Očinske, majčinske, bratske i sestrinske. I puno više romantike, i drame, i ljepote, i istine. A istina je uvijek lijepa.

Baš bih rado, kažem, pročitao jednu takvu priči. Pa i svaki dan još jednu, pa još jednu … ili barem, barem  jednu od njih 40 000 koliko ih se rodi svake godine, naših novih sugrađana. Ma koje vjere, ma koje nacije, ma koje rase oni bili. Ali, nema je! Nema te priče. Umjesto nje, čitamo lažnjak – o tome kako su dvojica očeva dobila dijete. U jednom velikom hrvatskom dnevniku koji si umišlja da je ozbiljan.

Čemu ova podvala?

Zašto je ta priča iz tamo daleke zemlje tako važna – kad se u Hrvatskoj svakodnevno događa stotine sreća roditelja koji, da se razumijemo, za razliku od ovoga slučaja, stvarno i istinski vole svoje dijete, možda i bezuvjetno, i posve  čisto, bez novca, prodaje, otimanja – zašto pored stotina djece u čistoj ljubavi rođenih svakog dana ovdje u mom i tvom susjedstvu, takav prostor zauzima jedan ovakav  slučaj iz daleke … Britanije?

Da se razumijemo, kako i rekoh, zavrijedilo bi prenijeti  Zapravo, bilo bi sasvim opravdano prenijeti taj članak – i staviti ga u crnu kroniku. Ali, nije se to dogodilo. Pa zašto je onda rođenje tog djeteta tako važno, zašto ga je trebalo ofarbati u ružičasto; i zašto baš u ovaj čas? Zašto i kako je jedan apsolutno crnokronikaški članak prebojan u ružičasto, i podvaljen hrvatskoj javnosti.

Odgovor se krije u sljedećim činjenicama:

1.       U Hrvatskoj je upravo i tijeku donošenje Zakona o životnom partnerstvu.

2.       Istovremeno, u Hrvatskoj je referendumom velika većina građana jasno rekla kako brakom smatra jedinu zajednicu žene i muškarca.

3.       Velika većina građana ne odobrava da „partneri“ posvajaju djecu

4.       Vlada i njeni mentori se ne slažu s time.

Kako udariti na činjenice:

1.       Prvotna zadaća hrvatskih medija, po neprekinutoj komunističkoj tradiciji, jest: utjecati na  stavove javnosti.

2.       Ministri u vladi, uređivači politike „ozbiljnog dnevnika“ i „k’o-fol“-nevladine udruge donose odluku: Idemo pronaći neku pozitivnu  srcedrapajuću priču o gay parovima i djeci.

3.       Ali takve priče nema!

4.       No, dobro! Uvijek se možemo vratit našoj dobroj staroj manipulaciji.

I eto nam priče koja se, umjesto u crnoj kronici, nalazi u rubrici lijepih vijesti. Drugim riječima, možemo konstatirati: U jednim hrvatskim ozbiljnim novinama crnilo prefarbano u sve boje  pluta po svim rubrikama, po cijenu svake istine.

Možda bi, zapravo, to trebala biti udarna vijest svih istinski ozbiljnih novina?

Ali, protiv toga nam se  boriti!

*Pater Ike Mandurić je arhitekt koji je ljubav prema projektiranju zamijenio širenjem Radosne vijesti među mladima. Član je Družbe Isusove. Vodi Studentski katolički centar (SKAC) u Zagrebu. Kroz mise za mlade koje vodi petkom navečer u Bazilici srca Isusova i ljetne kampove za mlade na Modravama tisuće mladića i djevojaka potiče na izgradnju osobnog odnosa s Bogom i preuzimanje odgovornosti za svoj život i društvo u kojem žive.

Izvor: Narod.hr