UVIJEK NEDJELJOM 06. srpanj 2014.

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«

»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

 

(Matej 11, 25-30)

 

 

U srcu smo još jedne turističke sezone. Putničke agencije, hoteli, privatni iznajmljivači soba i apartmana, države i njihove turističke destinacije, svi oni, na sav glas, pozivaju umorne i opterećene, neka dođu k njima, jer se tu, kod njih, mogu najbolje – odmoriti.

Čitava jedna industrija studiozno se bavi pitanjem naših briga, naših životnih tereta, našeg umora i našeg odmora. Ništa se ne prepušta slučaju. Najprije nas se dobro umori, a onda se čini sve, naravno uz uredno naše plaćanje, kako bi nas se što bolje odmorilo.

I tako u krug.

Iz godine u godinu.

A mi smo umorni. I opterećeni. Željni smo odmora.

Naša kultura je kultura pretjerivanja. Ona sama potiče i uzdiže sve ono što je „preko svake mjere“. Ciljano se pomiču granice u svakoj domeni ljudskog života. Pretjerivanje kao da je postalo sam smisao ljudskog života. Ako barem u nečemu ne pretjeruješ ili si bolestan ili si zaostao.

Ona Aristotelova „Budi umjeren u svemu. Ne pretjeruj ni u čemu.“, lijepo zvuči, ali nikoga ne zanima.

Svi smo opterećeni, na ovaj ili na onaj način, do granica, bilo tjelesnog bilo duševnog, puknuća. Svima nam je potreban jedan dobar odmor. Mi jednostavno ne možemo dalje, u ovakvom suludom ritmu, živjeti. Ne možemo ukoliko ne predahnemo.

Mnogi će u današnjem čitanju, i to poglavito u rečenici: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“, pronaći pravi odgovor za svoje preopterećenje. I stvarno, što je bolje nego doći k Isusu, staviti sa strane svoje brige i probleme, barem za neko vrijeme? Napuniti baterije, ohladiti pregrijane strojeve i osvježiti svoj duh?

Ali jesmo li se ikada upitali kakav to „odmor“ Isus nudi?

Tekst današnjeg čitanja nastaje usred Isusovog verbalnog boks-meča s Farizejima, koji uvijek i iznova žele Isusa etiketirati kao onog koji neprestano krši zakon. Za uzvrat Isus njih kritizira što se pretjerano fokusiraju na poslušnost zakonu, a ne vide ispunjenje zakona, koje se po samom Isusu, zbiva pred njihovim očima.

Isus za njih kaže: „Vežu teška i nesnosna bremena i stavljaju ih ljudima na pleća, a sami ih ne će ni prstom maknuti.“ (Matej 23, 4)

Ta „teška i nesnosna bremena“ bili su zakoni, njih 613, koji su postali sami sebi svrha i koji su bili ogroman teret vjerničkom životu.

Isusovi suvremenici nisu bili toliko opterećeni svojim poslom ili svojim društvenim životom (kao što su to današnje generacije), nego su primarno bili opterećeni vjerskim životom koji je bio uvjetovan diktatom bezbrojnih obaveza, a koje su od vjernika zahtijevale nemoguće.

Zato Isus nudi drugačiji način življenja, drugačiji način vjerovanja. Nije to vjera koja te opterećuje, koja te pritišće formom, nego je to vjera koja te snaži i koja te iscjeljuje.

Mi danas nismo opterećeni vjerskim obligacijama. Nas ne pritišću tolike silne regule kao Isusove suvremenike, a i one koje postoje neki bi najradije ukinuli (?!).

Nas zato opterećuje jedna druga vrsta tereta. Tereta kojeg nam je ovaj svijet širokogrudno ponudio, a mi smo ga objeručke prihvatili i natovarili ga sebi na pleća. 

To je teret naše samodovoljnosti, uvjerenje da nama ne treba ničija pomoć na ovom putu kroz život, i da je traženje nečije pomoći znak slabosti.

To je teret naše sebičnosti, jer mislimo da naše potrebe i želje uvijek moraju imati prioritet.

To je teret naše opterećenosti s onim „imati“, pa stenjemo pod teretom iluzija da ćemo biti bolji ljudi ako nam automobil ima više konja.

Teški su to tereti. Nerijetko neizdrživi.

To su tereti koji idu „preko svake mjere“.

I kakvo olakšanje, kakav to odmor, Isus nama nudi?

Možda je bolje reći što nam to Isus – ne nudi.

Isus nam ne nudi nekakav „all inclusive“ resort sa 5 zvjezdica, s uključenim povratnim letom, po diskontnoj cijeni, plativo u 36 obroka, bez kamata. U biti Isus nam ne nudi godišnji odmor u kojem ćemo nakon 48 tjedana robijanja, četiri tjedna živjeti u iluziji da smo kraljevi.

Isus nam nudi drugačiji način kako nam je živjeti i kako nam se je nositi s teretom života. Isus nigdje ne govori da će nas u cijelosti osloboditi tereta kojeg nosimo, pa bio to teret vjerskih normi ili teret golog preživljavanja. Bio to teret kojeg smo sami sebi naprtili na leđa ili nam ga je tamo svijet smjestio, jer mi ćemo uvijek, u životu, nekakav teret nositi.

I nije bit u tome hoćemo li mi biti opterećeni, nego je bit što će nas opterećivati i kako ćemo se mi nositi s tim opterećenjem.

I to nas sada dovodi do drugog dijela Isusovog poziva, koji se na prvu zna učiniti i proturječnim.

„Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“

Ali Isuse?! Pa to nema logike?!

Želiš li ti da se mi odmorimo ili ti želiš da se opteretimo novim jarmom?

Za ovo razumjeti potrebno je znati koncept jarma. Jaram je komad drveta koji povezuje, najčešće, dva vola u jedan skladni „duet“ i koji zajedno vuče ili plug ili kola. Ali Isus govori o „slatkom“ jarmu, što se može slobodno prevesti kao nešto što „dobro pristaje“, što je učinjeno „po mjeri“. Strogo se je vodilo računa da jaram ne žulja volove, pa bi se prije izrade volovi mjerili i sve bi se činilo kako jaram ne bi bio teret nego pomoć kada se teret vuče.

Isus zna što nas muči i što nas opterećuje. Isus vidi da smo se opteretili „preko svake mjere“.

Isus zna naše tjeskobe i naše strahove, naše napasti i naše odgovornosti, naše propuste i naše krivice.

Isus zna kakav mi teret nosimo.

I zato nam nudi da će sa nas dignuti jaram kojeg nam je ovaj svijet „od oka“ izdjeljao, jaram koji nas žulja i koji nam smeta, i da će ga zamijeniti svojim, „po mjeri“ izdjeljanim, jarmom, koji će svaki teret u našem životu učiniti lakim.

Ali zašto bismo mi mijenjali jedan jaram s nekim drugim?

Zar nam ovaj svijet nije obećao „život bez muke“?

Da obećanja nam ne nedostaje. I to velikih.

Ali zašto je onda nama iz dana u dan sve teže? Zašto smo onda tako umorni? Opterećeni? Satrveni? Zašto imamo dojam da na svojim plećima imamo nesnosan teret?

Zato jer smo ostavljeni sami.

Jaram je načinjen za dvoje. Isus nam ne nudi jaram u kojem ćemo sami tegliti svoje probleme, nego je to jaram kojeg Isus nosi zajedno s nama. Kada nam Isus nudi svoj jaram onda nudi i sebe. Nudi nam da od njega učimo kako se nositi s teretom života. Isus nam jamči da će naš teret biti lak ako ga s njim podijelimo.

Život postane nepodnošljiv kada se obećanja ovoga svijeta pokažu kao najobičnije laži i iluzije, i kada shvatimo da nas ovaj svijet, posrnule pod teretom života, odbacuje u stranu. Živeći iluziju da sve možemo sami ili uz pomoć svijeta, a bez Boga, mi dolazimo do ruba. Dalje nismo u stanju.

A tamo, s druge strane ponora, stoji Isus Krist.

Stoji pred nama. Polovicu jarma drži na sebi.

Druga polovica jarma je prazna.

I čeka na nas.

Share the Post