Blog

 

Da sam pjesnik napisala bih Tužaljku nad Hrvatskom. 
A nisam pjesnik.

Neka vrsta Jeremije ipak jesam, samo su u meni zabetonirani jecaji i suze, pa ne mogu govoriti. 
Možda je i Jeremiji bilo tako prije nego su potekle riječi jadikovke.

Teško je kad se sve zgužva u duši, osobne i javne muke, teško je pronalaziti riječi. Pratim danima zbivanja, komentare, optužbe i protuoptužbe. Treba razdrijeti haljine i obući kostrijet, navijestiti post, druge nema.

Kako li su se umnožili toliki mrzitelji? 
Kako li se umnožilo toliko zlo? 
Odasvud.

Kako li se toliki upletoše u vražje smicalice?

Narode jadni i bezumni. 
Hrvatsku su bacili na tlo, nokautirali i na kraju iscipelarili, spržili bakljama.

Bože, kakvu je to Hrvatska djecu porodila?

Rušilačku, i svi iznalaze opravdanje i samoopravdanje, ali izlaz iz klupka mržnje se ne nazire.

Tko god kreće rješavati probleme na temelju osobne antipatije i mržnje ne može ostvariti pravednost, naprotiv. Mržnja se ne pobjeđuje mržnjom, mržnja se pobjeđuje ljubavlju, sve izvan toga su jalove „revolucije“ koje uvećavaju zlo, nepravdu i anarhiju.

Čini se da su oni koji bi je voljeli čisto, bezuvjetno, uglavnom u grobovima ili u kanalizacijama klinika za pobačaje.

Bože zar nas nema deset ovdje, ili je tek negdje skriven jedan Lot? Hoćeš li pogledati na nas Bože, pa valjda nas ima desetak?

Valjda.