Imaju li uvjerenja ljudskog uma, koji se razvio od uma nižih životinja, ikakvu vrijednost i jesu li imalo vjerodostojna? – pitao se Charles Darwin

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

‘Ukoliko evolucija ne može objasniti cjelokupnu stvarnost, a čini se da ne može, ostaje nam prostor za Boga.’ (Predrag Šustar, 2012.)

Ovo je, čini se, ključna misao novog hrvatskog ministra znanosti, obrazovanja i sporta, zbog koje je ovih dana pokrenuta lavina medijskih komentara. Dakle, misao kako teorija evolucije nije ponudila konačno rješenje te da nam to otvara prostor za Boga kao dizajnera cijelog svemira, postala je prava sablazan i jeza u našem pravovjernom ateističkom miljeu. Tim više što iza takve izjave stoji čovjek koji je, gle zaostalosti, postao čak i ministar! Kako nedopustivo i kako grozno! Bog stvorio svijet? O, ne! Samo to ne! 

Predraže, Predraže, što ti je bilo kad si to napis’o? Jer svi znanstvenici znaju da je znanost odavno dokazala kako je sve počelo i tko stoji iza sve ljepote stvorenog; jer svi znanstvenici znaju kako su iz nežive materije nakon, je li, Velikog praska nastale biljke, životinje i viši oblik životinja – ljudi; jer svi znanstvenici sa sigurnošću znaju kako se dogodila složena DNK – informacija u prvim organizmima; jer svi znanstvenici znaju da mi nismo ništa drugo nego ‘ponašanje velike skupine živčanih stanica i s njima povezanih molekula’. To nam je lijepo rekao engleski molekularni biolog Francis Crick, prema kojemu bi nam svima trebalo, jednom zauvijek, biti jasno kako smo ‘svi mi, naše radosti i tuge, naša sjećanja i ambicije, osjećaj identiteta i slobodna volja, uglavnom, ništa više od nakupine fino uređenih atoma’.

Zapazimo, F. Crick kaže da smo ‘uglavnom’ nakupina…? Znači, ostavlja prostor da bi tu moglo biti još nešto osim poznatih atoma? Nešto što bi moglo malo bolje objasniti kako funkcionira jedan iskreni i topli zagrljaj? Nešto što bi, osim ‘atomskog objašnjenja’, moglo bolje objasniti majčinu radost i plač kad rodi dijete? Riječ ‘uglavnom’ dopušta da bismo i na neke druge načine mogli objasniti uzroke, npr. nečije (ne) sebičnosti ili suosjećanja? Dakle, ovaj izraz ‘uglavnom’ –  ostavlja prostor i neatomskim objašnjenjima. Jer trebalo bi, na primjer, objasniti kako to da su neki ljudi puni mira u svojoj smrtnoj bolesti (kao što je bila moja baka), a neki puni straha?  

Čini se, eto, da neki od vrsnih znanstvenika, unatoč zgražanju drugih, ipak ostavljaju nešto prostora za dodatne uzroke pojedinim pojavama u prirodi.  Štoviše, ima popriličan broj uvaženih znanstvenika iz ovog ili onog područja, a koji neće dati samo ‘atomski’ odgovor na pitanja poput ovih: Kako je nastala Beethovenova 9. simfonija? Kako je to moguće da Mozart u 10. godini, bez greške, po sjećanju i po sluhu reproducira Allegrijevu skladbu koja se pjeva u čak devet glasova? 

Ili: Kako je moguće da neki dupini, specifičnim pljeskanjem glave ili repa, obavještavaju ribare gdje se riba za ulov nalazi i gdje da bace mreže? Ili: Kako to da ptice sa sjevera, i prije nego ugledaju svjetlo dana, znaju za put prema Africi? I što to zaista znači kad znanstvenik kaže da im je taj put – urođen? Što im je urođeno? Informacija o budućem letu? Tko im je ‘urodio’ tu informaciju? 

Ili se i ta informacija razvijala, eto tako, nekim fantastičnim i slučajnim spletom biokemijskih odnosa tijekom milijardi ili stotina milijuna godina? Toliko fantastičnim da ne možemo, a da se ne divimo komu drugom nego – Majci Prirodi, je li tako? Pa, i nije baš. Zašto? Zato što se pod Prirodom smatra sav materijalni svijet, svemir, život uopće. Protivno je zdravom razumu zaključiti kako je stvorena Priroda – stvorila samu sebe. Nije li izraz Majka Priroda samo odličan izgovor za jedan drugi pojam koji se zove – Bog Stvoritelj? E, ali ako prihvatimo ovaj drugi pojam, onda se sve mijenja. U tome i jest najveći ‘problem’. 

Louisu Pasteuru nije bilo teško reći: ‘Što više proučavam prirodu, to više stojim zapanjen pred djelom Stvoritelja… Što više znam, to se moja vjera više približava vjeri bretonskog seljaka.’ Izgleda da se, za razumijevanje cijele ove priče, trebaju itekako uključiti i neki drugi pojmovi. Na primjer, pojam ‘poniznost’. No, to nekim ljudima, ne samo znanstvenicima, malo teže polazi za rukom. Evo nekoliko izjava pojedinih znanstvenika, bilo kršćana ili ateista, koji su u različitim vremenima promišljali o tzv. ‘vječnim pitanjima’. 

Isaac Newton je tvrdio kako svijet ‘nije samo puki mehanizam, nego da podrazumijeva postojanje razumnoga Stvoritelja’. Rekao je kako ‘dolikuje Onome koji ga je stvorio da ga i uredi’. Dodao je i ovo: ‘Ako je On to uradio, onda je nenaučno uobražavati kako se ovaj svijet mogao pojaviti iz kaosa pukim prirodnim zakonima.’ 

Albert Einstein je jednom prilikom rekao: ‘Svatko tko se ozbiljno bavi znanošću postaje sve više uvjeren da zakoni prirode odražavaju postojanje duha beskonačno superiornijeg od čovjeka, a prema čijem se licu, s našim najvećim moćima, moramo osjećati ponizno.’ 

Stephen Hawking je u jednom intervjuu za ABC Television izjavio: ‘Teško je diskutirati o početku svemira bez spominjanja pojma Boga. Moj rad na postanku svemira nalazi se na granici između znanosti i religije, ali trudim se ostati na znanstvenoj strani granice. Sasvim je moguće da Bog djeluje na načine koji se ne mogu opisati znanstvenim metodama.’ 

Michael Behe (rođ. 1952.), američki biokemičar, napisao je knjigu pod naslovom ‘Darwinova crna kutija’, u kojoj kaže otprilike i ovo: ‘Minimalni stanični i biokemijski zahtjevi za postojanjem života otkrivaju ‘složenost koja se ne može svesti na niži nivo’ i koja ne može nastati slučajno, bez da je dizajnirana.’

A ‘sve je počelo’ (r)evolucijskim istraživanjima Charlesa Darwina o podrijetlu vrsta. Darwin je, naime, pretpostavljao da na Zemlji mora postojati mnoštvo prijelaznih oblika i mnoštvo njima pripadajućih fosila, za koja se toplo nadao da će biti pronađena i nepobitno dokazati evolucijski proces iz jedne u drugu vrstu. A uspjelo se samo dokazati kako postoji mikroprilagodba unutar svake zasebne vrste, kao u slučaju 14 različitih zeba na Galapagosu. U pismu koje je 1881. uputio Williamu Grahamu stoji i ovo: ‘U meni se uvijek iznova budi strašna sumnja: imaju li uvjerenja ljudskog uma, koji se razvio od uma nižih životinja, ikakvu vrijednost i jesu li imalo vjerodostojna?’

John Lennox (rođ. 1943.), profesor matematike na Oksfordskom sveučilištu, završava svoju knjigu ‘Je li znanost pokopala Boga?’ ovim riječima: ‘Neizostavno je da svatko od nas, ne samo mi koji se bavimo znanošću, mora odabrati od kojih će pretpostavki krenuti. Ne postoje mnoge opcije, već u osnovi samo dvije. Prva je ta da čovjekova inteligencija duguje svoje postojanje bezumnoj materiji, a druga je ta da svoje postojanje duguje Stvoritelju. Čudno je što neki ljudi tvrde da ih njihova inteligencija navodi na to da više vole ovu prvu opciju od druge.’ 

Anthony Flew (1923. – 2010.), profesor filozofije, bivši vodeći svjetski ateist, napisao je kultnu knjigu ‘Bog i filozofija’, jednu od najsnažnijih kritika religije. Naknadno, 2004. godine, bio je ‘savladan’ dokazima koji nisu isključivo znanstveno dokazivi, pa je napisao novu knjigu ‘Priznajem! Postoji Bog!’ Flew je izjavio kako je njegova odluka o promjeni svjetonazora bila i pitanje intelektualnog poštenja: ‘Cijeli moj život je bio vođen principima Platona iSokrata, da slijedim činjenice ma gdje me one dovele.’ U njegovom slučaju, poniznost je odigrala svoje. Jer činjenice se ne izvlače samo na temelju fizikalnih istraživanja, nego i na temelju nekih drugih razina ljudskog življenja.

Na koncu, mogu još reći da za spoznanje uzroka svega stvorenog i za spoznanje smisla i svrhe našeg života valja uzeti u obzir stvarnost koja se ne može opipati rukom, a ni vidjeti najsuvremenijim mikroskopom. Prije svega, valja priznati da kao ljudska bića nismo samo  nakupina atoma koja, igrom slučajnosti, samo jede, pije, radi, spava… U nama samima, naime, sve se buni protiv takvog zaključka. 

Mi smo bića koja nosimo – i duhovnu stvarnost. Upravo tamo se događaju procesi od krucijalne važnosti za donošenje ispravnih zaključaka. Kako za našu sadašnju, tako i za našu vječnu sudbinu.

Upravo kroz tu stvarnost trebamo primjećivati, prepoznavati i donositi odluke, ma gdje nas ‘dokazi’ doveli. Potraga za smislom i istinom je teška, često oštra i bolna, ali istinski tragatelji naposljetku uvijek pronađu onaj ‘dragocjeni kamen u polju’ koji život znači. Makar se to zbilo neposredno prije zadnjeg udaha. I makar to bilo u ovom naprednom 21. stoljeću. 

Stoga, iako nisam znanstvenik, pod punom odgovornošću, usuđujem se ustvrditi kako Predrag Šustar nije ništa krivo ili nazadno rekao.