Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin. (Ivan 21, 12)

Nema sumnje da je to bilo teško jutro. Nakon Isusove smrti nekoliko učenika se je vratilo svojim redovitim poslovima. Rano su se ustali, uzeli su svoje ribarske mreže i … ništa. Ni da je trznulo. Sve dok neki čovjek, koji je stajao na obali, nije dao čudan prijedlog neka bace svoje mreže s druge strane lađe.

Pitam se je li neki od njih barem nakratko progunđao: “Kakve veze ima s koje strane lađe bacamo mreže? Koji je ovo tip?” Ali oni su do tog trenutka već bili dovoljno očajni i bili su spremni pokušati bilo što.

I odjednom, kad im mreže otežaše, to isto pitanje je dobilo drugačiji smisao, jer su sada znali odgovor. Ivan je povikao: “Gospodin je!”, a Petar nije mogao dovoljno brzo doći do Isusa. Osim sugestije da dodaju nešto od svježeg ulova na njegovu žeravu, Isusov jedini odgovor je bio: “Hajde, doručkujte!”.

Hej, samo malo!

Čitajući ovo u kontekstu, Biblija navodi da je ovo Isusovo treće post-uskrsno pojavljivanje, čudo samo po sebi.

Na koncu konca, ovi su ljudi vidjeli Isusa kako umire na križu. I ne samo to, On im sada priprema doručak na obali – ne kao duh ili ukazanje, nego kao tjelesno biće koje je u stanju podizati stvari, zapaliti vatru i tako dalje. I onda, nakon što su se svi njihovi ribarski napori pokazali beskorisnima, on im osigurava obilat ulov pomoću samo jednog naputka. I nakon svih ovih čuda on jednostavno kaže: “Hajde, doručkujte!”.

Da.

Mi stvaramo toliko nepotrebne nervoze u svojim redovitim poslovnim obvezama. Mi planiramo, mi primjenjujemo i mi naporno radimo … i bivamo frustrirani kada nema očekivanog rezultata. Očajni i prazni mi se konačno okrećemo Isusu kao posljednjem utočištu – jer ne prepoznajemo tko je On. A ponekad, uistinu, sve što On od nas traži jest da mu se pridružimo i da uzmemo udjela u onome što je On pripremio i stvorio. Ostalo će doći samo po sebi.

Zato raščistimo svoj um od planova, rasporeda i “ovo trebam obaviti” popisa. Umjesto svega toga promatrajmo valove, hodajmo bosi po pijesku, upijajmo prizore oko sebe, mirise i zvukove i uživajmo u trenutku zbog onoga što aj trenutak jest, a ne što on znači, ne u onome što leži pred nama, ne kako smo do ovdje došli. Biti će za sve to prilike jednom drugom zgodom. Ali sada budite jednostavno tu s Njim. Na koncu konca, u najboljim vezama, riječi su ponekad nepotrebne.

Gospodine Isuse, ja ovog trena, sa sobom ne donosim nikakve riječi, nikakve zamolbe. Želim samo trenutak u kojem ću biti miran i prebivati uz Tebe u zahvalnosti i ljubavi, koristeći sva svoja osjetila kako bih upio i slavio Tvoju predivnu kreaciju.