Oluje su neizbježne.

U prirodi, moćni fortunali iza sebe ostavljaju promijenjeni krajolik.

Slično, izazovne situacije mogu promijeniti pravac našeg života.

Kada teškoće nastupe, kažete li Gospodinu, „Ja činim što si Ti tražio od mene, pa zašto mi se ovo događa?“ Ovakvo razmišljanje predmnijeva da kada si u središtu Božje volje da si onda izuzet iz problema. U 14. poglavlju Evanđelja po Mateju, vidimo da je Isus prisilio učenike neka uđu u lađu i da se prebace prijeko, na drugu obalu. I dok su ga oni slušali, jaki vjetrovi i valovi udariše po njima.

Istina je, oluje mogu nastati čak i kada smo mi točno tamo gdje Bog želi da mi budemo.

Drugo pitanje koje mi ponekad postavljamo je, „Oče, što sam to krivo učinio?“

Mnogi među nama automatski krivo pretpostave da smo mi veliki dio problema. Bog koristi iskušenja kako bi nas ispravio, ali ne proizlaze sve situacije iz naših pogrešaka. On može dopustiti nevoljama da nas usavrše – da nas učine zrelijima i da izrastemo u osobe što sličnije Kristu. To je bio slučaj sa učenicima. Isus je znao što ih čeka i želio je osposobiti ih za sve kušnje i nevolje koje su bile pred njima, kako bi bili u stanju obavljati ono za što ih je On pozvao. Vjetrovi koji su ih šibali stvorili su okružje pogodno za učenje lekcija koje ih čekaju u njihovoj budućoj službi.

Bog koristi sve moguće načine kako bi nas izvježbao i opremio, jer On želi da mi budemo jaki, vitalni službenici Gospodina Isusa Krista. Shvatimo da se ništa ne može dogoditi djetetu Božjem ukoliko On to ne dopusti. I umjesto da svoje glave držimo pognutima kada na nas navale životne nevolje, dignimo pogled prema Gospodinu i tražimo Njegove namjere u našim izazovima.