Često me pitaju neka im opišem iskustvo odgoja djeteta s posebnim potrebama, ne bi li tako pomogla ljudima, koji nisu imali to jedinstveno iskustvo, shvatiti ga, zamisliti kakav je to osjećaj.

I to vam je ovako…

Kada želite imati dijete, to vam je kao kad planirate predivno putovanje … u Italiju. Kupujete gomilu bedekera i pravite predivne planove. Colosseo, Michelangelov David, venecijanske gondole… Možda naučite i neke korisne fraze na talijanskom. Sve je jako uzbudljivo.

Nakon mjeseci željnog iščekivanja taj dan konačno dolazi. Pakirate svoje kofere i krećete. Nekoliko sati kasnije zrakoplov slijeće.

Stjuardesa dolazi i kaže: “Dobrodošli u Nizozemsku.”

“Nizozemsku?” kažete vi.

“Kako to mislite, Nizozemsku? Ja sam se zapisala za Italiju! Ja sam trebala biti u Italiji. Čitav svoj život ja sanjam otići u Italiju.”

Ali došlo je do promjene plana leta.

Sletjeli su u Nizozemsku i tu morate ostati.

Ono što je važno jest da vas nisu odveli na neko užasno, odvratno, prljavo mjesto prepuno zaraze, gladi i boleština To je samo drugačije mjesto. I vi morate izaći i otići kupiti nove bedekere. Morate naučiti neki sasvim novi jezik. I susresti ćete sasvim neke nove ljude koje inače nikada ne biste susreli. To je samo drugačije mjesto. Sporijeg je ritma od Italije, manje šaroliko nego Italija.

Ali nakon što ste bili tamo neko vrijeme i kad ste došli do daha, pogledate oko sebe, i počinjete primjećivati da Nizozemska ima vjetrenjače, da Nizozemska ima tulipane, da Nizozemska ima čak Rembrandte.

Ali svi koje znate su prezauzeti dolazeći i odlazeći iz Italije i svi se hvale kako im je tamo bilo predivno. I do kraja svojega života vi ćete govoriti, “Da, i ja sam tamo trebala otići. To sam ja planirala.”

I bol koju osjetite ne će nikad, nikad otići, jer gubitak tog sna je jako veliki gubitak.

Ali ako provedete svoj život tugujući nad činjenicom da niste bili u Italiji, ne ćete nikada biti slobodni uživati jako posebne, jako lijepe i drage stvari u Nizozemskoj.