Blog

 

Notorni porugljivci lako se uvrijede kad i sami postanu meta poruge.

Ali dok maškare spaljuju lutke, zaboravljaju da oni čine puno gore od toga.

 

Više puta sam čuo parolu da nema tolerancije za netolerantne. Ona je na neki način ušla u krvotok mentaliteta liberalnog i sekularnog društva. Time se izriče aksiom koji sam sebe pobija. Jer tolerancija prema tolerantnima nije neka tolerancija. Ona se iskušava upravo kad se susretne s vlastitom suprotnošću. Osim toga, kad ste netolerantni a mislite da ste inače oličenje tolerancije ali u iznimnom slučaju niste jer je ispred vas netko za koga mislite da je netolerantan – onda ste upravo prizvali i da se na vama iskuša formula kako nema tolerancije za netolerantne. I tako se krug zatvorio.

Načelo je isto i kad je u pitanju poruga. Može li porugljivac očekivati da bude i sam lišen poruge? Ne volim taj naš dalmatinski rug, to „hvatanje u đir“, ali on je dio jedne kulture i mentaliteta, pogotovo u karnevalu, i zgražati se nad njim kad i sami postanete meta poruge kao javna osoba, znak je da niste jaki i zreli kao čovjek, da o sebi imate previsoko mišljenje, i da ste na koncu, licemjerni. Jer vaša poruga drugima je sloboda govora, a kad vam drugi uzvrate onda su oni nasilnici!?

Kako to? Možda vam je naprosto puk uzvratio jer ste ga povrijedili. A narod zna biti vrlo okrutan kad ruši lažne veličine. Pisac koji pripada društvenom i političkom globalnom „mainstreamu“ lako za sebe umisli da je nedodirljiv i da je uvreda njemu povreda apsolutizirane formule o slobodi govora. Imaju li se pravo maškare slobodno izraziti naprosto kao obične maškare? Ili ćemo i maškare proglasiti fašistoidnima?

Svi mi koji smo rođeni u Dalmaciji, od djetinjstva pamtimo maškare i karnevalsko ludovanje kao nešto nad čim se suvišno zgražati – jer to i jest vrijeme kad neki ljudi imaju potrebu za oduškom i kad se karnevalska anti-estetika i anti-etika doživljavaju kao uvrnuta stvarnost kojom se, zapravo, komentiraju stvarne negativnosti. Poganska vulgarnost za dalmatinski karneval je nešto bez čega on ne bi postojao. To je dio njegova habitusa, satira vulgaris koja ne štedi nikoga.

Naravno da se uvijek netko može uvrijediti, pogotovo ako ga uzmu na zub kao Krnju, no i biranje Krnje u narodu treba uzeti kao njegovo pravo da jedan dan u godini bez straha od cenzure i političko-policijske represije, satirično-porugljivo kaže što misli o određenim događajima i ljudima. Ako može svatko doći na udar poruge, zašto to ne bi mogao biti pisac i novinar?

Smoje je u „Malom mistu“ opisao porugljivi mentalitet dalmatinske sredine – nije li pjesnik Servantes bio tretiran kao ridikul? U mom rodnom Trogiru maškare su Krnju zvale Jute, što bi bilo – Juda, izdajnik. Sudile bi Juti na trgu pred katedralom, a onda bi luda povorka išla preko rive do kule Kamerlengo, i iza kule bi se izvršila presuda nad Jutom. Samo budala se može nad tim zgražati jer karneval je u suštini folklor. Ali folklor kojim puk u svom sensusu, nutarnjem osjećaju, nešto ipak prepoznaje i izražava. Ma što mislili o tomu i ma koliko nam se činilo degutantnim.

 

Licemjerno zgražanje

 

Na pokladni utorak ove godine maškare su u Prološcu kao Krnju spalile lutku koja je nalikovala na njihovog sumještanina Antu Tomića. Neki mediji su od toga stvorili skandal. „Jutarnji list“ je događaj nazvao „morbidnim skandalom“ i „gnjusnim pokladama“. Ima li išta gluplje i licemjernije nego maškare nazivati morbidnima i gnjusnima? Pa zar u maškarama nije puno toga namjerno morbidnog i gnjusnog jer su to naprosto – maškare, karikaturalna slika našega svijeta!? Maškare se natječu da bi bile što grotesknije i morbidnije. Cinik bi rekao: ako maškare nemaju slobodu izražavanja, tko je onda može imati, osim režimskih novinara i pisaca?

Nikada nisam išao u maškare, niti sam ljubitelj karnevala, ali moralizirati nad njima je zaista vrhunsko licemjerje! I kakav je tek ovo paradoks: oni koji se zalažu za blasfemiju i poruge „Charlie Hebdoa“ kao slobodu izražavanja, ovdje viču: zaustavite karneval! Osudite maškare! Hoće li sutra tražiti i da se zabrane i cenzuriraju? Javilo se i Hrvatsko novinarstvo društvo Zdenka Duke s priopćenjem u kojemu osuđuju koga – maškare! Duka prološki karneval naziva „zlogukim skandalom“, jer je kako kaže, spaljena lutka konkretnog čovjeka, „a ne simbola neke opake društvene pojave…“

A tko kaže da za prološke maškare lutka koju su spalili nije „simbol neke opake društvene pojave“!? Stupidno je spaljivanje Krnje poistovjećivati sa pozivom na spaljivanje čovjeka. Što ćemo s maškarama koje su spalile lutku koja je očito predstavljala premijera Zorana Milanovića? Javio se i Jurica Pavičić s još patetičnijom obranom Tomića, krokodilski se zgražajući opet nad – dalmatinskim maškarama! A „Jutarnji“ je kao nadnaslov njegovog teksta istaknuo jezovitu sintagmu – „užas spaljivanja“.

Ne bih reagirao na ovu priču da me „užas spaljivanja“ i ekipa koja gnjusnim i morbidnim licemjerjem brani Tomića nije podsjetio na 2001. godinu u „Slobodnoj Dalmaciji“ kad sam i sam bio Krnje ali ne u karnevalu, nego u redakciji „Slobodne Dalmacije“. Pokretači mojeg izgona, osude i zabrane pisanja i uređivanja zbog svjetonazorskih razloga, bili su upravo Ante Tomić i Jurica Pavičić. Taj „užas spaljivanja“ Krnje koji je osuđen kao desničar, ekstremist i nepodobni element kojemu je trebalo zabraniti raditi, i koji je na koncu izbačen na ulicu, a onda i iz svih glavih medija u kojima negdašnje račanovsko-mesićevske maškare danas pišu po nekoliko kolumni (nije im dosta jedan veliki dnevni list, pa trebaju pisati u dva, što je presedan i u svijetu), izgorio je, ali se podigao iz pepela. Zdenko Duka tada nije pisao priopćenja za Jutu iz Trogira. Dapače, podržao je „užas spaljivanja“ ali ne neke lutke, nego konkretnog čovjeka.

Izvor: http://www.zoranvukman.com

 

Od danas osim na portalu vlč. Zlatka Sudca možete tekstove i promišljanja, Zorana Vukmana, s područja politike, kulture, vjere i društva pratiti i na web stranici – www.zoranvukman.com