Jedna Kiša

KIŠA U JEDNO SRPANJSKO POSLIJEPODNE

 

25. srpanj 2008.

Nakon dugo, dugo vremena danas, poslijepodne je pala kiša koju ja volim. Padala je snažno, ali ne prejako, padala je obilato, ali nije grmilo, padala je tiho, ali nažalost … prekratko. Volim takve kiše, jer su blagoslov višestruki zemlji. Ljudima koji od svog rada na zemlji žive takva je kiša dragocjenost, a suhoj vegetaciji najbolja zaštita od požara.

Ali ja takve kiše volim ponajviše što u njima ima mirisa zemlje. Kiša i zemlja se dodiruju i taj nevjerojatni spoj mirisa kiše i zemlje mene dira do u dno srca. Brzo danas stade ta kiša, a meni padne na pamet jedna „kišna“ priča koju napisa Bob Perks 2001. godine.

Možda vi ne volite kišu, ali možda je i zavolite kada pročitate ovu priču.

 

 

… ONE SU TRČALE KROZ KIŠU … VJERUJUĆI …

 

Bila je u šopingu sa svojom majkom u Wall – Martu. Bilo joj je otprilike 6 godina. Bila je prekrasna, kestenjaste kose, pjegava lica i s velikim očima prepunim nevinosti.

Vani je jako kišilo. Bila je to kiša koja prepunja kišne oblake, kiša kojoj se strašno žuri pasti na zemlju i koja nema vremena polako, mirno padati. Velike lokve prekrile su parkiralište poput malenih jezera. Svi smo stajali pod nadstrešnicom i čekali da barem na trenutak popusti kako bi došli do svojih automobila.

Čekali smo, neki strpljivo, drugi nervozno … jer se je priroda uplela u naš ionako pretrpan dan.

Mene kiša uvijek opčini. Izgubim se u zvukovima i prizorima nebeskog pranja prljavštine ovoga svijeta. Sjećanja mi navru, sjećanja iz djetinjstva kada smo trčali po kiši, gacali po kišnim lokvama, bezbrižno se smijali, mokri ali bez briga i problema današnjih dana.

Njezin glas je bio tako sladak dok je prekidao moje sanjarenje.

Ma, potrčimo kroz kišu“, rekla je.

Što?“, reče majka

Potrčimo kroz kišu“, ponovi djevojčica.

Ne, dušo. Sačekati ćemo dok malo ne popusti“, odgovori joj majka.

Djevojčica pričeka trenutak i ponovi.

Ma, potrčimo kroz kišu“.

Skroz ćemo se smočiti ako to uradimo“; reče majka.

Ne, ne ćemo. Ma nisi mi to rekla jutros.“, ustrajavala je djevojčica povlačeći majku za rukav.

Jutros? Kada sam ja to rekla da bismo mogle potrčati kroz kišu, a ne smočiti se?“

Zar se ne sjećaš? Kada si govorila o tati i o njegovom tumoru, rekla si, ako nas Bog provuče kroz ovo, onda nas može provući kroz bilo što drugo.“

Svi okupljeni pod strehom zastadoše u mukloj tišini. Kunem se da se je samo kiša čula. Svi smo stajali nepomično. Nitko nije niti došao niti otišao narednih nekoliko minuta.

Njena majka zastane i promisli što će reći. Bio je to trenutak potvrde u djetetovom životu. Vrijeme kada nevino povjerenje može dobiti krila da poleti prema vjeri.

Dušo, potpuno si u pravu. Potrčimo kroz kišu. Ako Bog pusti da se smočimo, možda nam je stvarno bilo potrebno jedno dobro pranje.“

I potrčaše.

Mi smo svi stajali gledajući, smiješeći se i smijući se dok su one jurile pored parkiranih automobila i kroz kišne lokve. Digle su svoje vrećice iznad glave, za svaki slučaj.

Skroz su se smočile.

Ali za njima su pojurili i drugi koji su vrištali i smijali se poput djece. Pojurili su svi do svojih automobila.

Želim vjerovati da negdje na svom životnom putu, ova majka će imati vremena sjetiti se trenutaka koje su ona i njezina kćerkica provele zajedno, trenutaka ulovljenih poput fotografija u nekom albumu dragih uspomena. Možda baš onog dana kada njezina kćerka maturira, a ona bude ponosno gledala ili kada je njezin tata na dan vjenčanja odvede pred oltar.

Ona će se tada opet smijati … srce će joj brže udarati, a njezin osmjeh govoriti će svijetu da se one vole.

Ali samo će one međusobno dijeliti taj dragocjeni trenutak kada su trčale kroz kišu vjerujući da će ih Bog kroz nju provući.

I da, i ja sam. I ja sam trčao. I smočio se. Trebalo mi je pranje.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Okolnosti ili ljudi mogu vam oduzeti materijalna dobra, mogu vam uzeti vaš novac, mogu vam uzeti i vaše zdravlje … ali nitko vam nikada ne može oduzeti vaše dragocjene uspomene.

Ovu priču posvećujem dvjema djevojčicama koje sam susreo u Marini prošle večeri. Njima i njihovoj baki te sestrici (ili braci) u kolicima koja je baka gurala uzbrdicom.

Dvije djevojčice s velikim očima prepunim nevinosti, sestra (ili braco) koja je spavala u kolicima i baka koja je unučicama pričala priču o ovcama i svinjama.

Za to vrijeme njihov otac se bori s teškom bolešću.

Neka ih dragi Bog sve skupa provuče kroz tu neveru.

Molimo se.

 

(Ivica Ursić, 2008.)

 

 

Share the Post