Blog

 

(tekst napisan / kolovoz 2011.)

Do kamena kamen, do čovika čovik

Oštrican o’ trudi tiha suza biži

Iz hrvatske duše rodu, zemji svojoj

Žujima i macon narasli su križi …

Pogledaj ih, Bože, veli su i lipi

Za svakoga jedan i svi su nan isti

Ka moru ferali, anđelima dota

Da se mrvu tuge u povist primisti …

Ogrijat će sunce ča bura oladi

Ne čuju se više usnuli mašklini

Svaka kapja znoja priko suve fuge

Navik je ka timbar ostala na stini …

 

Branko Slivar i Toni Eterović

Klapa KAMPANEL i Čedo Martinić

 

Iako je iza nas preko 1000 dana i noći od kada je mač boli proparao mnoga srca čini se kao da se je sve zbilo – jučer. 

Užasna smrt 12 vatrogasaca u vatrenom paklu otoka Kornata još je jednom pokazala svu slabost naših ljudskih bilo fizičkih bilo tehničkih mogućnosti i sposobnosti, ali je s druge strane pokazala svu snagu i silinu ljudskih emocija.

Slabi smo i jadni kada je riječ o borbi sa silama prirode, u borbi sa stihijom. Slabi smo i nemoćni usprkos svim čudima tehnike, a toliko se u nju uzdamo.

Čovjek oslonjen na ono što je sam stvorio, osmislio i proizveo, nemoćan je pred silama koje nije u stanju kontrolirati.

Ali kada taj isti čovjek svoju snagu potraži u svom srcu, u svom milosrđu, u nesebičnosti i u ljubavi prema bližnjem, u Bogu – onda je nepobjediv.

Iako je iza nas preko 1000 dana i noći od kada je mač boli proparao mnoga srca čini se kao da se je sve zbilo – jučer.

Silina boli mnogima je oduzela mogućnost reakcije.

Samo pjesnici tu mogu nešto suvislo reći.

Ostali svjedoče šutnjom i suzom.

I bolnim uspomenama.

Svehrvatska solidarnost u hrvatskoj boli i suzama, uz već predvidljive iznimke, uzdigla je pravi smisao našeg postojanja na sam vrh i u samo središte naših života.

Ako na trenutak zanemarimo neke sujetne i sebične političare, neke zločeste i pakosne kolumniste, neke bešćutne i licemjerne medije, onda je Hrvatska prepoznala samu sebe u 13-torici vatrenih anđela čuvara čija su krila spržena na surovom kornatskom kamenu.

Prepoznala se je ona tiha i većinska Hrvatska, ona Hrvatska koju mediji ignoriraju, ona Hrvatska koju političari tako lako zaboravljaju, ona Hrvatska koja pamti svoja obećanja i koja svoja obećanja ne daje olako, a kada ih daje onda ih ne gazi nego ih se drži – do kraja.

Da je tu Hrvatsku pitati onda bi danas ova mala država zastala i poklonila se onima koji su živote dali braneći nas.

Da je tu Hrvatsku pitati onda bi svi zastali, od političkog vrha, pa do prolaznika na ulici.

Da je tu Hrvatsku pitati onda bi naša djeca za uzore imala – hrvatske branitelje i hrvatske vatrogasce.

Da je tu Hrvatsku pitati onda bi … ali tu Hrvatsku nitko ništa ne pita.

Odavno.

 

A ta Hrvatska pomaže, skrbi, brani svoje.

Ta Hrvatska oblači vojničku odoru.

Ta Hrvatska gasi požare.

Ta Hrvatska volontira.

Ta Hrvatska daje krv.

Ta Hrvatska moli.

 

Liječi ljude.

Uči djecu.

Čuva naš mir.

 

Ta Hrvatska sklada pjesme…

Zida križeve…

Moli…

Nada se…

I vjeruje…

 

Takva me Hrvatska čini ponosnim.

U takvu Hrvatsku ja vjerujem.

I kada je najteže.

Autor: Ivica Ursić

 

(kolovoz 2011.)