Bio sam u subotu na Jelačić placu. Oko deset, prošetao sam s jednog kraja na drugi. Bilo je možda tridesetak tisuća ljudi. Organizatori nisu imali sreće s vremenom kad je na red došao Thompson. Trebao je ranije. Udarila kiša i rastjerala dio već izmorenih namjernika. Predugo je trajalo. Nije trebalo onoliko raznih kudova. Thompson i još koje jače ime, a onda neka poruka. Uostalom zbog poruke su i došli ljudi.

Ali dobro. Namjera je bila plemenita pa se redateljski amaterizam može oprostiti. Sramotna licitacija brojem okupljenih pokazuje podijeljenost Hrvatske. Jedni vladaju i lažu, a drugi stenju i trpe jer im nije tako loše. Čini se da Hrvatskoj predstoji ponavljanje procesa ‘oslobađanja’ iz devedesetih. Nenaučene povijesne lekcije se ponavljaju. Ovaj put valjda zadnji put.

U sličnoj prigodi, na istom mjestu 1989. godine, Prljavo je Kazalište okupilo možda pet ili deset puta više ljudi. Cijeli je trg bio krcat i sve okolne ulice ‘začepljene’ masom pretežno mladih ljudi. Bila je to sila koja je slomila Jugoslaviju. Danas, 26 godina kasnije puno manje ljudi, ali ono važnije, puno manje mladih ljudi. I to je problem. To je veliki problem ove Hrvatske. Mladih je sve manje. Svake godine polovina iz naraštaja digne sidro i odjedri u neku bogatu destinaciju noseći sa sobom svoju svježinu, snagu i obrazovanje. Ostavljaju čangrizave starce da se glođu oko sve mršavije kosti.

Tamo negdje kod Praške stajao je sam, visoki suhonjavi muškarac u pedeset i nekoj. Držao je u svojim kvrgavim, ali još uvijek snažnim rukama hrvatsku zastavu. Povremeno je njom zamahnuo nekoliko puta i stao. Kišilo je. Platno se natopilo vodom pa to nije bio lak posao. Izgledao je nedefinirano. Mogao je biti iz Zagreba, ali i odnekud. Promatrao sam ga. Ta mu je zastava nešto značila. Značilo mu je i to mahanje. Zacijelo je bio jedan iz one mase nepobjedivih hrvatskih mladića koji su bili na ratničkoj inicijaciji legendarnog koncerta Prljavaca na kojem se nisu nikakve političke poruke govorile. Tada je sve bilo jasno. Danas više nije. Stajao je taj muškarac, prkosio kiši i mahao svojom zastavom. Kao da je tom zastavom htio razgrnuti maglu laži koja se spustila na ovu hrvatsku stvarnost.

Problem današnje stvarnosti su političke iluzije raznih zamagljivača koje prepoznaju samo oni koji imaju iskustvo stvarnosti, dakle stariji ljudi. Mladi to iskustvo nemaju. Lako se izgube u tom virtualnom svijetu političkih i medijskih opsjenara. Na subotnjem je skupu nedostajalo mladih ljudi, a bez njih nema željenih promjena. Oni ne razumiju što se zbiva. Nedorečenost i kolebljivost pobunjenih nacionalnih političkih opcija predugo traje, a mladi su nestrpljivi, gube strpljenje i odlaze svojim putem.

Stariji su postali kukavice, kolebljivci, sebični uhljebari, grebatori, ulizice i galamđije iza tuđih leđa. Gunđaju na šanku i samo brbljaju o raznim nepravdama. Često me neki zaskoče i stanu pričati o svim tim hrvatskim traumama, o toj beskrajnoj Udbi, komunjarama, Srbima, Jugoslavenima ili tko zna kojima koji su porobili i njih i Hrvatsku. Kad im kažem da učine nešto, e onda nastane muk i opravdanja. Ne smiju, boje se, ostati će bez posla, mogli bi imati problema, završiti na sudu, zatvoru, ali neka ja o tome nešto napišem, istražim, razotkrijem. Gledam te ljude i u njima vidim one koji su nekad bili spremni za borbu, za žrtvu. Danas više nisu. Samljelo ih je. Petnaest godina traju eksperimenti raznih političkih avanturista. Temelj države – rat za slobodu Hrvatske, doživio je toliko ružnih interpretacija. Generale se progonilo kao divlje zvijeri, a što onda može očekivati običan vojnik?

Nestalo je hrabrosti, a mladi ljudi to ne vole. Njima trebaju blistavi primjeri. Mirni dostojanstveni skupovi su postali dosadni jer se na njima ništa ne događa, a što je najvažnije, ne daju nikakav rezultat. Uostalom može li promatranje propadanja biti dostojanstveno? Mlitavost je ušla među roditelje i što onda mladi čovjek može zaključiti? Đeparac mu je tanak, posla gotovo da nema, a ako i nešto bude, često se dogodi da ne bude plaćeno. I nikom ništa. Nepravda je postala normalna, moral rijetkost. Korupciju i podvale gledaju na fakultetu. Ruši ih se na ispitu samo kako bi fakultet više uprihodio zbog manjka nekakvih ECTS bodova pa onda slijede upisnine, testiranje semestra, indexi i slične forme kamatarenja tog studentskog lumpenproletarijata. Red ne postoji, pravila se nitko ne drži, muljanje na svakom koraku, a ako se netko pobuni ostane sam na ledini.

Struka kaže da je to društvena rezignacija, depresija, beznađe. Istina. Teško je povjerovati da hrvatski ratnici već 200 dana sjede ispred svojeg ministarstva. Teško je povjerovati da pripadnici pobjedničke vojske gledaju nekakve dezertere kako im rasprodaju zemlju za koju su se borili i izborili. Teško je povjerovati da oni koje su pobijedili danas sjede po ministarstvima, državnim agencijama ili su policajci i razbijaju glave hrvatskim ratnicima. Pobjednicima. Teško je povjerovati da se sve to samo promatra. Mirno i dostojanstveno.

Očito je taj državni Matrix, ta matrica uvjetovanja slobodnog promišljanja prema viziji ideologa vladajuće elite prožeo običan hrvatski mozak. Ta indoktrinacija, ta kolektivna hipnoza jest poput tablete za silovanje. Jednakog učinka i svrhe. Što se prije oči otvore, što se prije progleda, manje će se gangstera izredati na ovom narodu. A onda će i proraditi normalni ljudski refleks i zbaciti silovatelja s nacionalnog bića. Svaka droga je ograničenog trajanja. Buđenje je neminovnost.

Međutim, za bilo kakav pokret potreban je Jedan koji će povesti. Za većinu Tuđman se 1989. niotkuda pojavio, a bio je cijelo vrijeme tu negdje. Kada ova pustinja dovoljno sagori sve te negativne učinke opsjenarske politike, kada izumru oni neizlječivi ovisnici o kmetstvu, tada će se pojavit Jošarian koji će povesti u osvajanje obećane zemlje. Biti će to duhovna obećana zemlja, svjetonazorski slobodna u kojoj će se jasno, jednostavno i istinito živjeti ono što i kako jest.

Onaj usamljeni što je poput svjetionika u oluji hrvatskom zastavom razgrtao opijenost lažima gledao je tu zemlju.