Blog

 

Znati živjeti jednostavno i neopterećeno veliki je dar. Istinski mir nikada ne dolazi izvana, nego uvijek iznutra. Kad su okolnosti loše, još uvijek smo mi sami gospodari našeg unutarnjeg mira. Još uvijek smo mi subjekt koji se može radovati trenutku u kojemu spoznajemo da naprosto postojimo.

Zašto je čovjeku čistoća i nepomućenost takve spoznaje nedovoljna da bi bio sretan? Zato jer pod naslagama vlastitih neostvarenih želja i projekcija, teško dolazi do njezine jasnoće.

Čovjek previše hoće, a premalo se raduje i cijeni ono što mu je darovano. Život je puno jednostavnija stvar nego što mislimo. Mi ga činimo teškim i kompliciranim. Živimo u svijetu koji sve više napada jednostavnost života, čistoću njegove supstance, nedužnost njegova dara.

Pogledajmo samo naše društvo. Opterećeni smo „velikim“, povijesnim temama. Frustrirani i zarobljeni promašajima i izdajama. Ne znamo se nositi s tim, jer želimo mijenjati ono što ne možemo, a ne mijenjamo ono što uistinu možemo, jer to što možemo, čini nam se malim i beznačajnim. A upravo od najmanjeg se počinje graditi ono najveće.

Hrvatski hiperpolitički um je postao naporan, obuzet sobom, vlastitim prijeporima. Bavi se samim sobom i svojim ograničenjima, nije kadar nadići sebe i iskoračiti u slobodu koju daje duh. Sloboda se živi, osvaja, ona je uvijek hrabrost da se djeluje u nesigurnosti i neprestanoj novosti.

Život u robovanju nekomu ili nečemu, paradoksalno, za mnoge je život u nekakvoj sigurnosti. Kao konj koji ima gospodara nasuprot konju u divljini. Konj u divljini udiše zrak slobode i nesputanosti, ali nema siguran dnevni obrok i timarenje, brigu i zaštitu gospodara. No sve to plaća ularima, pa birajte.

Današnji svijet melje sve ljudske vrijednosti. Domovina, vjera, prijateljstvo, pravda, istina, sve je na kušnji kao nikada do sada. Sve se raspada i rastače, ali uvijek ostaje zadnja instanca koju treba braniti i za koju vrijedi živjeti – a to je obitelj. Naša djeca.

Možda nećemo odlučivati o sudbinama država, carstava i unija, ali možemo se boriti za obitelj koja pohranjuje sve napadnute vrednote, koja ih može sačuvati i svjedočiti. Kad je u davna vremena bio veliki potop, opstao je Noa sa svojom obitelji. Arka je bila poput golema svetohraništa novoga života. Zato, u duhovnom smislu, uđimo u naše korablje, pod Božju zaštitu, i odlučimo se za aktivnu, odvažnu slobodu, koja se ne boji izdaje i nesigurnosti.