Kamo ide vjeronauk po prijedlogu novog Kurikuluma?

“mlako, razvodnjeno, bez identiteta, zahvaćeno virusom političke koreknosti, osrednjosti, bezobličnosti…”

Ovo su samo neki komentari o prijedlogu novog Kurikuluma za vjeronauk. Znate već: u tijeku je javna rasprava o Kurikularnoj reformi, a način na koji je katolički vjeronauk predstavljen zaokuplja i našu pozornost.

Donosimo neka razmišljanja koja su se pojavila ovih dana na našoj blogosferi sa apelom da se i sami uključite u čitanje i promišljanje Kurikuluma, a možete ga pogledati ovdje.

Sa bloga iz Iz sjene oraha izdvajamo:

Vjeronauk kršćanskih korjena

Moja ocjena cijele ove priče jest: mlako, razvodnjeno, bez identiteta, ovo što čitam samo iz daljine podsjeća na Svetu Vjeru Isusovu, kako su to stari govorili.

Imam dojam da se događa ista priča kao i s Europom. Ona ima kršćanske korjene, ali je davno zaboravila na njih, a sad nije ni pristojno podsjećati na njih. Tako bi mogla i nastava katoličkog vjeronauka jednog dana postati neka vrsta religijske kulture koja je nekad davno bila katolički vjeronauk.

U svemu što sam pročitao više se pozornosti posvećuje književnosti, likovnosti, običajima, nego sadržajima vjere. Za imenovanje samih sadržaja vjere izabrane su riječi koje imaju najudaljenije značenje, kao da je riječ o sociološkom prikazu, a ne o naviještanju vjere. Izdvojit ću, za ilustraciju nekoliko citata iz samog teksta.

Odgojno obrazovni ciljevi

Pisci ovog prijedloga u prvoj rečenici kažu da je svrha katoličkog vjeronauka: „izgradnja i ostvarivanje zrele osobnosti“ te da on omogućava „zrelo razmišljanje i vladanje s obzirom na religiju i vjeru“, a spominje i „mogućnost prihvaćanja vjere“…

Ovaj vjeronauk poznaje da postoji nekakva kršćanska zajednica, ali nije baš sigurno koja je ta i kakva, a samo sramežljivo upućuje prema njoj, da slučajno ne bi bio optužen za nekakvo misionarenje ili slično.

Ostali tekstovi vjeru svode na kulturno-povijesnu činjenicu, kao da se poučava povijest nastanka nekog kulturno-umjetničkog društva, a ne život Tijela Kristovog. U drugom razredu je predloženo da djeca posjete župnu crkvu, kako bi gledala likovnu umjetnost. Tako kipovi svetaca postaju samo skupture, oltari plastika (u kiparskom smislu), niti traga bogoslužnoj i bogoštovnoj naravi tih predmeta…

…spomenuti su i odlomci iz Svetog Pisma, ali uz jasnu napomenu kako treba izbjegavati doslovno tumačenje.

Zanimljivo je pogledati kako pojedini sastavljači kurikuluma sami vide vlastiti predmet.

Katolički vjeronauk govori o deset odgojno-obrazovnih ciljeva. U sedmom cilju kaže ovo:

„Poznaje temeljna obilježja drugih konfesija, religija i svjetonazora te promiče razumijevanje i poštovanje drugačijih razmišljanja, stavova i odluka prihvaćajući suživot.“…

[Kada se usporedi sa ciljevima pravoslavnog i islamskog vjeronauka] uočava se ogroman nesrazmjer: dok katolički vjeronauk izričito navodi učenje o drugim vjerama, ostali govore veoma maglovite pojmove o prihvaćanju i razumijevanju. Nigdje ne navode kako se do tog prihvaćanja i razumijevanja dolazi.

Katolički se vjeronauk sam predstavio kao najotvoreniji prema učenju o drugima. I to je dobro. No, u isto vrijeme se predstavio više kao sociologija religije, nego kao navještanje Krista Spasitelja svijeta. I to nisu načinili bezvjerci, već profesori katehetike s naših katoličkih učilišta kao i vjeroučitelji iz neposredne nastave. Visus političke koreknosti, osrednjosti, bezobličnosti nas je do kraja zarazio.

A bloger Sinisa upozorava na prisutan monopol na obrazovanje koju ima Država, a koji će se ovim putem još više učvrstiti. (O nedostatku slobode našeg obrazovanja smo već ranije pisali ovdje)

U zemlji dominantnog javnog obrazovanja i zemlji diskriminacije, gdje polaznici privatnih škola plaćaju dvostruku cijenu obrazovanja, jednu kroz porez, a drugu u školarini, gdje politika ima svoje stege na svim razinama te gdje pogoduje pojedinim nižim i višim institucijama u njihovim monopolima, donošenje obaveznog kurikuluma (umjesto kurikularnog minimuma) sa tendencijom odustanka od kanona, ravno je idiotizaciji nacije.

Imam li razloga za zabrinutost što se tiče katoličkog vjeronauka?

Preuzevši dokument na gore navedenoj poveznici, nakon pregleda, na 119. stranici stoji zabilješka:

“Dodatak prijedlogu kurikuluma predmeta Katolički vjeronauk

Izdvojeno mišljenje člana Stručne radne skupine za predmet Katolički vjeronauk (dodajem: koji su izabrani javnim pozivom)

Budući da se ne slažem s dijelovima Prijedloga kurikuluma za Katolički vjeronauk koji su naslovljeni Opis nastavnoga predmeta i Odgojno – obrazovni ciljevi učenja i poučavanja Katoličkoga vjeronauka, izjavljujem da ih ne prihvaćam.

…
Inače, izv. prof. dr. sc. Ružica Razum kao izvanredna profesorica KBF-a i znanstvena savjetnica surađuje s mnogim institucijama na području školstva. Objavila je više znanstvenih i znanstveno-stručnih radova iz područja katehetike i religijske pedagogije te sudjelovala u znanstvenim projektima.

Prijedlog za djelovanje

Pridružujemo se pozivu blogera iz sjene oraha i pozivamo i vas da izađete iz sjene i sami pogledate prijedlog Kurikuluma katoličkog vjeronauka, te svoje primjedbe pošaljete što svome župniku, kateheti, katehetskom uredu, profesorima katehetike, mjesnom biskupu ili već nekome za koga mislite da bi bilo vrijedno upozoriti te ljude na ovaj problem. Za sad je ovo samo prijedlog, koji se još može poboljšati i promijeniti.

U svemu ovome je način izuzetno važan. Na lijep i pristojan način se sve može reći i svakome. U Crkvi se ne treba bojati rasprave i neslaganja, jer ako je nešto obilježilo povijest Crkve onda su to rasprave oko baš svega što je Crkva. Tako je rasla i bivala vjerna Gospodinu.