Beshir Kamel u Hrvatskom saboru

”Dame i gospodo, uvažene kolegice i kolege zastupnici, danas imamo jednog posebnog gosta u Hrvatskom saboru. Dolazi nam iz Egipta, a ono što nam želi reći, kako sam čuo, ima veze i s našom situacijom ovdje. Gospodine Kamel, izvolite…”.

Tim je riječima Josip Leko, predsjedavajući Sabora, najavio nesvakidašnjeg gosta, omanjeg crnomanjastog čovjeka koji je polaganim koracima stigao do govornice, a s njim i njegov prevoditelj.

Nitko nije znao nešto pobliže o ovom čovjeku, pa su zastupnici znatiželjno pogledavali prema gosp. Leki, ne bi li im njegov izraz lica otkrio što mogu očekivati od ovog stranca. No, ovaj im je samo mirno kimnuo glavom, kao da je bio siguran da će sve proteći u redu.

”Poštovana gospodo, zastupnici Hrvatskog sabora, hvala Vam što ste mi dali priliku da govorim pred Vama u ovom posebnom trenutku ne samo za moj život, nego kako čujem, i za život Vaše zemlje. Moje ime je Beshir Kamel i, da Vam odmah kažem, sasvim sam običan Egipćanin. Ujedno sam i koptski kršćanin. U mojoj zemlji Kopti čine oko deset posto cjelokupnog stanovništva. Znam da se pitate zašto sam danas na ovom mjestu? Iskreno, nisam siguran, možda ne ovisi sve o meni…

Zapravo, rekli su mi prije nekoliko dana u Egiptu, dok su slušali moju reakciju na tragediju koju sam doživio, da bi bilo dobro da odem u Europu, barem u nekoliko država, i ispričam što mi se to dogodilo i na koji način egipatski kršćani reagiraju u vremenu velike strahote i nepravde … Rekli su mi, također, da je to poučna priča koja je svakome potrebna i koju bi mogli svi razumjeti, bez obzira na boju kože, boju stranke ili boju vjere. To je priča i iskustvo koje, kažu, zavrijeđuje da se čuje…

I, evo me sada tu, najprije kod Vas. Sutra putujem za Francusku, potom za Dansku i, naposlijetku, za Grčku.  Želim napose zahvaliti gospodinu Darku Javorskom, hrvatskom veleposlaniku u Kairu koji je kontaktirao gosp. Josipa Leku i tako pripomogao da se ovaj kratki posjet i govor dogodi.

O Vašoj zemlji ne znam mnogo. Rekli su mi samo da je ovo predivna i gostoljubiva zemlja, ali i da ste u velikoj gospodarskoj krizi. Rekli su mi da su građani duboko razočarani u Vas političare i da je mnoštvo naroda izgubilo povjerenje u gotovo sve strukture vlasti. Rekli su mi, stoga, da je Vaša zemlja, baš kao i Egipat, puna dubokih podjela, ali i da je na rubu bankrota, ne samo ekonomskog, nego i moralnog, ljudskog… Tako sam čuo. Žao mi je ako je tako…

Ja Vam na ovom mjestu neću govoriti velike riječi. Neću Vam dati ni formulu kako da prebrodite stanje u kojem se nalazite. Ipak, ispričat ću Vam nešto što na neki način može svima Vama, dopustite da ovo kažem, biti iznimno važno. Ne samo za Vaš javni rad , nego i za Vaš osobni život. Nešto o čemu možete barem razmisliti kao mogućnosti…

Da prijeđem na stvar. Vjerujem da ste čuli što se nedavno dogodilo u Libiji. Kod Vas je, saznao sam jutros, prenesena samo štura vijest kako su pripadnici ISIS-a zarobili, a onda ubili dvadeset i jednog koptskog kršćanina… Nakon što su odbili odreći se svoje vjere, brutalno su ih, po već poznatom i ustaljenom običaju, pogubili… Njihova krv zacrvenila je Sredozemno more uz libijsku obalu… Među pogubljenima… oprostite što zastajem… bila su i moja dva rođena brata… Bishoy je imao 25 godina… a Samuel 23 godine… Njihova jedina krivnja je bila ta što su bili kršćani…

Kao i ostala devetnaestorica, svi su radije izabrali smrt, nego da se odreknu svoje vjere u Isusa Krista… Ja sam, poštovani zastupnici,  ponosan na svoju braću. Želim Vam reći da, iako me strašno boli ovaj silan gubitak, da u svome srcu ne nosim gorčinu protiv onih koji su to počinili. U našem selu svi smo ponosni na svu tu našu braću jer su ostali vjerni Kristu do samog kraja. 

Znate, od rimskog doba kršćani su bili mučeni, ali su se naučili nositi sa svim mukama. Božjom milošću, naučili smo još nešto… Naučili smo voljeti svoje neprijatelje i blagoslivljati one koji nas proklinju i progone.

Moja majka ima šezdeset godina i prilično je neobrazovana žena. Neizmjerno joj je teško zbog gubitka, ali, važno je to reći, nije očajna. Ona zna da su njezini sinovi sada u najboljim rukama. I da će ih jednog dana ponovo sresti… Prije neki dan mi je rekla da bi, kad bi mogla, pozvala ubojice u svoju kuću i molila Boga za njih da im otvori oči, jer jedino On to može učiniti. Jedino On može učiniti da ubojicu, lopova, lažova, bludnika, oholicu ili bilo koga obuzme duh pokajanja, bez kojeg nema života. Bez kojeg nema boljeg sutra.

Bez spoznaje vlastitog grijeha i zla i bez primanja Kristove ljubavi i istine, čovjeku samo preostaje živjeti  jedan od oblika smrti. Bez oslobođenosti od vlastite iskvarenosti, preostaje nam da u svojim srcima budemo ozlojeđeni i fokusirani na zloću ‘onih drugih’ i na to kako su ‘oni’ uvijek više krivi.

Nakon što sam primio prvu vijest da su mi braća na takav način pogubljena, priznajem, iznutra mi je došlo da nekoga ubijem i da ostatak života provedem pripremajući se za osvetu.

Poštovani zastupnici Hrvatskog sabora, nemoguće je živjeti za osvetu. Onaj tko živi za osvetu, već umire. Tko živi u frustraciji i gorčini, njega već nema. Znaju to dobro njegova (ili njezina) djeca. Mnogi veliki zločini, bilo među državama, bilo u obiteljima, počinjeni su jer je netko bio prvi povrijeđen, napadnut, ugrožen… pa je uzvratio jačom mjerom…

Molio sam Gospodina da najprije ukloni zlo iz moga srca, koje se podmuklo pojavilo, kako ga ne bih počinio u stvarnosti. Odgovorio mi je kako samo On to zna i može. Donio mi je mir kao i mnogo puta ranije. Zato sam i mogao iskreno moliti ovih dana za ubojice moje braće. Molio sam da ne odu s ovog svijeta, a ne dožive obraćenje. Makar na kraju, poput onog drugog razbojnika na križu…

Molio sam da prestanu činiti što čine pod utjecajem zla i neznanja i pod utjecajem pogrešnih i lažnih učenja kojima su izloženi od malih nogu. Vjerujem da ima nade za barem neke od njih. Stvarno vjerujem da Bog može učiniti čudo u njihovom srcu. Kako čujem, to se već dogodilo nekim pripadnicima ISIS-a posljednjih mjeseci. Ne čudi me to jer znam kolika je Kristova moć da dopre i do najdublje tame ljudskog srca… Isus je put, a ne ISIS…

Ako može doprijeti do tako velike tame, presvjedočiti ljudsku dušu o vlastitoj izgubljenosti i iscijeliti je, onda taj Isus može doprijeti do svačije duše. I  meni nekoć bilo potrebno da ponizno kleknem pred Njega i priznam ga kao svoga Spasitelja. Tako je, uvjerenja sam, i Vama to potrebno učiniti što prije. Tražite lice Božje, Vi koji ga niste tražili do sada. Teško je bilo kome obnašati tako časnu dužnost kao što je Vi imate, a da nema duboke odgovore na najvažnija pitanja svog života. Kad ih zanemari, čovjek se vrti u krugu svoga nemira pa ne može služiti svom narodu kako bi zaista mogao. 

Vidim da me neki među Vama čudno gledaju… Moram priznati da sam upozoren od nekih ljudi prije nego sam ušao u ovu svečanu dvoranu, da Božje ime ne spominjem tako često dok budem govorio, jer da kod Vas to nije baš običaj… Žao mi je zbog toga…

Dopustite da ovu zadnju minutu iskoristim da Vam još nešto kažem… Vjerovatno se na ovom zemaljskom putovanju više nećemo sresti pa ću uzeti tu slobodu…

Poštovani, početak rješenja Vaših problema u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, nalazi se u najprije u Vašoj osobnoj duhovnoj probrazbi.

Promjena koja Vam treba, najprije se odnosi na Vaše srce. Sve ostalo uistinu vrijedno i dobro, proizlazi iz te promjene.

Čovjek koji  ne želi Boga u svoj život, čovjek je koji luta. Zemlja koja izbaci Boga iz svog Sabora, zemlja je koja se glođe i potkopava samu sebe.

Ono što sam danas vidio u Vašim očima i u izrazima Vaših lica jest to da trebate pomoć. Možda nije nešto, ali nosit ću Vas u svome srcu i moliti za Vas. Bog zna svakog od Vas po imenu.. Tražite i naći ćete…

Hvala Vam što ste dopustili da sve ovo iskažem do kraja. Na mnogim mjestima to zbilja ne bih mogao. Bog Vas sve blagoslovio!”

Dok je Beshir polaganim korakom izlazio iz dvorane Hrvatskog sabora, nije se čuo pljesak. Nije ni trebao. Samo je bila tišina. Prije nego je predsjedavajući gosp. Josip Leko progovorio, prošlo je više vremena nego je to bilo uobičajeno nakon nečijeg izlaganja.

Zastupnici nisu gledali prema drugima. Nakratko su gledali prema sebi. Da, bio je to dobar znak.

P.S.  Jedan dio događaja iznesenih u ovom tekstu je istinit, drugi dio je zamišljen,

a treći, neispričani dio, tek će se dogoditi …

26. veljače 2015.