Patrika više nema na ovoj zemlji. Nema ni njegove majke. Utopila je sebe i svog sina. Ostvarila je ono što je u oproštajnom pismu i najavila. Nadali smo se da se to ipak neće dogoditi, ali su, nažalost, sile tame iskoristile njenu bol i lažne zaključke. Zarobile su njen um i povukle je u dubinu. S obzirom na čin, lako moguće da su je odvele na mjesto na kojemu ne vlada spokoj. Naprotiv. Za razliku od njenog sina, za kojeg vjerujem da je sada u dobrim i sigurnim rukama, na mjestu gdje ga više nitko neće povući na neko dno.

U Hrvatskoj svake godine sebi oduzme život oko 900 osoba. Gotovo tri osobe svakoga dana. Samo za vrijeme potrage proteklih dana za Ivanom i Patrikom, 10-ak ljudi je, negdje u našoj zemlji, sebi oduzelo život. Neki ostave oproštajno pismo, kao i Ivana. Neki ga napišu pa im stoji dok ne dođe ‘taj trenutak’. Neki odu bez ijedne riječi.

A riječi su važne, ponekad jedino što imamo.

Zato i pišem ovo pismo.

Za one koji su negdje na nekom rubu.

Za one koji, još uvijek, mogu razmišljati o onome što im se to događa.

Možda može značiti barem jednom čovjeku u njegovoj ‘bezizlaznoj’ situaciji…

Evo:

”Ne znam koliko je nesnosna i oštra bol koju u sebi nosiš. Znam da te užasno stanje u tvom biću ohrabruje da i ti učiniš korak sličan onome koji je učinila Ivana; kao onaj čovjek koji je nedavno odlučio skočiti s tolike visine ili kao ona žena koja je progutala toliku hrpu tableta…

Znam da već dugo o tome razmišljaš kao jedinoj opciji kojoj, po tebi, naravno, nema alternative. A i kako bi je moglo biti? Jer kako preživjeti bol nakon iznenadne smrti voljene osobe s kojom si trideset i dvije godine bio neraskidivo vezan?

Kako preživjeti gubitak sina jedinca koji je umro od te proklete i rijetke bolesti, a pred njim je tek stajao život?

Kako živjeti s tolikim (kamatarskim) dugom koji te razdire do iznemoglosti?

Kako dostojno živjeti dalje znajući za neizlječivu bolest i znajući da ti je preostalo svega nekoliko mjeseci života uz velike boli koje bi mogle uslijediti?

Kako živjeti dalje s ubojitom spoznajom da si zbog prebrze vožnje oborio dijete koje je nakon toga zauvijek podleglo ozljedama?

Kako živjeti s neumoljivom činjenicom da te žena, u koju si se zaklinjao životom svojim, preko noći prevarila i otišla s drugim?

Kako živjeti dalje kad svim svojim bićem osjećaš da ovaj život nema smisla i da te ništa uistinu ne ispunja, a prošao si i kušao toliko toga?

Mogao bih reći da te donekle razumijem. I meni se nekoć, možda ne tako jako kao tebi, podlo prikradala misao o prekidu vlastita života. U onom vremenu kada sam činio nešto nažao i sebi i ljudima koji su u mene vjerovali. Nisam to htio, ali porok je bio jači od mene. Tada bih znao čuti i neki glas unutar sebe s, otprilike, ovom porukom: ‘Idiote jedan! Najbolje je da nestaneš s lica zemlje!’

Mnogi, koji su bili blizu, ali nisu prešli ‘crtu’, svjedoče da su doista u sebi čuli glasove poput ovih:

‘Što više čekaš? Požuri! Učini to! Gle, pa tu bol ti više ne možeš i ne smiješ trpjeti. Skoči više!’,

‘Kako možeš dostojno živjeti dopuštajući svojoj djeci da gledaju kako im se otac izobličuje od te opake bolesti? Popij sve tablete!’,

‘Tu nesreću ti nitko, zapamti, nitko i nikad, neće moći oprostiti! Nećeš je moći oprostiti niti samom sebi. Stavi konop!’,

‘Govore da si kukavica… i da samo pričaš. Dokaži im da imaš petlje! Svrši tu priču!’,

‘Za ovakvu se zemlju nisi borio. Svi pljucaju po tebi, a ti si svoju najbolju mladost, svoje srce dao za nju! Ne daj da ti se itko ruga! Imaš i ti ponos. Pođi u onu šumu. Aktiviraj!’,

‘Tvoj život nema smisla bez nje. Bol ti s godinama ne prestaje. Zar ne vidiš da postaje sve oštrija? Ne pati se više! Olakšaj sebi! S druge strane ionako nema ničeg! Ubrizgaj!’,

‘Nikoga nije briga za tebe. Ni majku tvoju, ni oca, ni sestru ni prijatelja. Ti si im, u biti, nevažan. To su već dokazali. A ti njima sad dokaži da su grdno pogriješili! Pusti plin! Barem tako im skreni pozornost!’.

Ali, zar nisu ovi glasovi doista stvarni? Zar doista nemaju snagu kojom guraju čovjeka u ponor? Pa ako jesu stvarni, od koga bi onda mogli dolaziti? Od Boga sigurno ne. Od vraga? Da, vrag je taj koji ne želi da misliš kako postoji izlaz. Koji ne želi da vjeruješ da postoji živi Bog. Jer Bog je taj koji šalje neke drugačije poruke: ‘Nemoj to nikada učiniti…’, ‘Otvori svoje srce…’, ‘Priznaj da si slab i da ti je teško…’, ‘Traži pomoć…’, ‘Dođi k meni…’, ‘Budi hrabar…’, ‘Ne diži ruku na sebe…’.

To što podnosiš, znam, preteško je izdržati bez jače unutarnje snage, a koja ne počiva na iluziji, nego na istini da postoji Bog koji je svet, dobar i pravedan. Koji može utješiti i oprostiti, uliti novu snagu, ljubav i nadu. Koji može promjeniti našu nutrinu… Kao što je promjenio mnoge, ti ne moraš biti iznimka… Znam to i po sebi da kad čovjek otvori svoje srce za Boga, onda se puno toga mijenja. Onda se mijenja stav prema sebi i drugima, prema prošlosti i budućnosti, prema zdravlju i bolesti, prema ljubavi i rastancima… Možda se mnoge okolnosti ne mogu promjeniti, ali se zato može promjeniti naš unutarnji pogled. A to nipošto nije mala stvar.

Vjerujem da nam je Bog poklonio život i da ga nemamo pravo namjerno oduzimati. Čak ni kad osjećamo da ovo što sad živimo – nije život.

Dijelom razumijem tvoju bol i duboku gorčinu, tvoj osjećaj krivnje i nevoljenosti, ali mi dopusti da ti kažem kako je tisuće ljudi prije tebe bilo u sličnoj situaciji. No, trgnuli su se, prelomili nešto u sebi i rekli: ‘Ne! Neću otići! Užasno mi je… Nitko ne zna kako mi je, ali neću to učiniti!’ Počeli su iznova. Danas ni sami ne mogu vjerovati da su nekoć bili na rubu i umalo sebi oduzeli život.

Pri kraju, još bih ti nešto htio reći. Znam da sada ne misliš mnogo na to kako bi se osjećao tvoj brat, tvoja sestra, tvoja kći, tvoja majka ili tvoj prijatelj u situaciji kada bi, na koncu, ipak prešao tu crtu…

Trebaš znati, ako bi prešao tu crtu, zasigurno bi svojim najbližima ostavio doživotnu stigmu da je njihov otav, brat, sin, rođak ili prijatelj počinio samoubojstvo. Stigmu koju bi morali nositi cijeli život. A barem neki od njih to ne zaslužuju.

Osim toga, ne možeš biti siguran da tvoj odlazak neće iznenada, po nekoj lančanoj reakciji, povući za sobom još nekog iz kruga tebi dragih ljudi? Jer to se, nažalost, znalo događati. Tvoje eventualno oproštajno pismo, u kojem bi opisao svoje razloge, u kojem bi molio za oprost, u kojem bi napisao da ih svih voliš – ne bi puno pomoglo ublaživanju posljedica tog čina.

Na koncu, htio bih ti reći da pronađeš nekoga s kime ćeš plakati, s kime ćeš moći satima šutjeti ili satima iskreno razgovarati. Vjerujem da u blizini ima onih koji bi bili spremni za tako nešto. Možda samo trebaš ‘pregristi’ svoj ponos i učiniti prvi korak prema nekom od njih.

Vjerujem da te Bog želi još dosta vremena na ovoj zemlji. On te želi podignuti, okrijepiti i pružiti novu nadu koja bi se nastanila u tvome srcu, donijela smisao… Možda ne preko noći, ali s vremenom…

Zato se prepusti u Kristove ruke, dopusti Mu da te iscijeli i utješi. Ne srami se, nego Mu reci svoju bol i sve te zlokobne misli. Traži od Njega pomoć, kao i oprost za svoje pogubne namjere. Za svoju izgubljenost i odvojenost od Njega kroz život. On je umro na onoj Golgoti da ti ne bi morao umrijeti. Da ne bi bio izgubljen i upropašten za cijelu vječnost.

Dopusti Isusu da uđe u tvoje srce i stiša oluju koja te želi prevrnuti. Neka te čuva od Zla i neka svjetlo Njegovo obasja i spasi tvoj klonuli, ali ipak vrijedan i dragocjen život. Volio bih kad bi i ti bio među onima koji hrabro ostaju i, uz pomoć Božju, čekaju novo sutra.”