Ono što se naziva modernim mentalitetom je zapravo proces oslobađanja smrtnih grijeha.

Danas, ako čovjek nema dobro mišljenje o sebi, misle da je licemjer.

Ne znam za grijeh koji nije, za plemenitu dušu, sam svoja kazna.

Siromašan čovjek ne zavidi bogatašu zbog prilika za plemenitim ponašanjem koje bogatstvo olakšava, nego mu zavidi zbog degradacije koju bogatstvo omogućava.

Vjerski život započinje kada otkrijemo da Bog nije postulat etike, nego jedina avantura koja je vrijedna našeg rizika.

Osuditi samog sebe nije ništa manje pretenciozno od oslobađanja [samog sebe].

Uzrok modernih problema je uvjerenje da čovjek može izliječiti sam sebe.

Korjeniti grijeh potiskuje grešnika u tihi, sivi svemir; plutanje po površini vode, beživotni brodolom, prema neumoljivoj beznačajnosti.

Teoretska susretljivost prema poroku nije dokaz liberalnosti i elegancije, nego vulgarnosti.

Sumnjamo u važnost mnogih vrlina sve dok se ne suočimo s protivnim porokom.

Ispada da je nemoguće uvjeriti biznismena da profitabilna aktivnost može biti nemoralna.

Tamo gdje kršćanstvo nestane, pohlepa, zavist i požuda izmisle tisuće ideologija kako bi se opravdale.

Kao što krv privlači divlju zvijer, miris grijeha oholosti privlači čovjeka.

Bog ne traži našu “suradnju” nego našu poniznost.

Čak i ako nas poniznost ne spašava od pakla, spašava nas od ismijavanja.

Odgojiti dušu sastoji se od toga da je naučite transformirati zavist u divljenje.

Egalitarno društvo guši imaginaciju bez da je uopće zadovoljilo zavist.

Koliko bi manje stvari bilo manje iritantno da smo manje zavidni!

Zavist nije porok siromašnog čovjeka nego bogatog; manje bogatog čovjeka prema bogatijem čovjeku.

Sigurnije od prokletog bogatstva postoji prokleto siromaštvo: ono čovjeka koji pati ne zato što je siromašan nego zato što nije bogat; ono čovjeka koji spokojno podnosi svaku nedaću drugoga; ono čovjeka koji želi ukinuti ne siromaštvo, nego želi ukinuti dobro za kojim čezne.

Zavist se razlikuje od drugih poroka lakoćom kojom se maskira u vrlinu.

Svako društvu se u konačnici rasprsne kada se zavist proširi predaleko.

 

Čovjeku se radije ispričava okrivljujući nekoga drugoga nego svojom nevinošću.

Ljevica tvrdi da kriva strana u sukobu nije ona koja čezne za dobrima drugoga nego ona koja brani svoje.

 

Moderni čovjek ne brani energično ništa osim svog prava na razvrat.

Umjesto poticanje pohlepe, kao bi postali bogati njezinim zadovoljavanjem, je neoprostivi grijeh kapitalizma.

Tko god se stalno ne trudi kako bi zadovoljio svoju pohlepu uvijek se osjeća malo krivim u modernom društvu.

 

Grijeh bogatog čovjeka nije njegovo bogatstvo, nego posebni značaj koji mu pridodaje.

Kada se pojedinačne zavisti okupe, obično ih nazivamo “plemenitim narodnim težnjama”.

Individualni egoizam vjeruje da je odrješen kada je povezan zajedno u kolektivni egoizam.

Oni grijesi koji sablažnjuju javnost su manje ozbiljni od onih koje tolerira.

Toleriranja čak i glupih ideja može biti društvena vrlina; ali radi se o vrli koja prije ili kasnije dobije svoju kaznu.

Imamo samo one vrline i poroke kojih nismo ni svjesni.

Naš nas bližnji iritira jer nam se čini kao parodija vlastitih nedostataka.

Vrag ne može postići ništa velikog bez nemarne suradnje vrlina.

 

Ništa nije češće od transformiranja dužnosti koja nam predstavlja neugodnost u “etičku dilemu”.

Starenje je katastrofa tijela koju naš kukavičluk pretvara u katastrofu duše.

 

Budala se ne zadovoljava kršenjem etičkog pravila: on tvrdi da je njegova transgresija novo pravilo.

Moderne duše čak niti ne postaju iskvarene; postaju zapuštene.

 

Nacije ili pojedinci – s rijetkim iznimkama – se ponašaju pristojno samo kada im okolnosti ne dopuštaju ništa drugo.

Postoje poroci palog arkanđela i postoje poroci jednostavne, paklene gomile.

 

“Ljudsko” je pridjev koji služi da se opravda svako izopačenost.

Sve veća povezanost čovječanstva samo olakšava dijeljenje istog poroka.

Porok desnice je cinizam, a porok ljevice obmana.

Glupost nemoralnosti se sastoji od toga da u zločinu ne vidite ništa drugo osim ubojičine neustrašivosti.

 

Sve što je fizički moguće uskoro se modernom čovjeku čini i moralno prihvatljivo.

Moderni svijet zahtijeva da odobrimo ono što nas se ne bi usudio niti pitati da toleriramo.

U egalitarnom društvo ne uklapa se niti uzvišen niti ponizan, ima mjesta samo za pretenciozne vrline.

 

Zlo, poput očiju, ne vidi samo sebe. Neka drhte oni koji se vide kao nevini.

Na modernom je dobu privilegija da iskvari ponizne.

Stvarnost grijeha je najočitija zbog smrada duša koje negiraju njegovo postojanje.

Nakon mladosti, čednosti nije toliko dio etike koliko je stvar dobrog ukusa.

Duše postaju ugrožene kada je tijelima previše ugodno.

Disciplina nije toliko socijalna nužnost koliko je estetska obveza.

Kada gestama nedostaje stil, sama etika postaje pokvarena.

Individualizam degenerira u beatifikaciju hira.

Iskrenost, osim ako je unutar sakramentalne ispovijedi je faktor koji dovodi do demoralizacije.

 

Budala, vidjevši da se običaji mijenjaju, kaže da se moral mijenja.

 

Nicolás Gómez Dávila, Virtue & Vice