Jedan komentator upitao je J.C.Wrighta zašto moli (i priložio popis mogućih motiva s wikipedije), njegov odgovor je bio sljedeći;

… ne razumijem pitanje. Sve te motivacije su prisutne u određenoj mjeri, ali sve one zvuče donekle pogrešno.

To je kao pitanje zašto pričaš sa svojom ženom. Ako bi sjeo i napisao listu odgovora, odgovori bi zvučali pomalo pogrešno. “Vjerovanje da će žena nagraditi zavodnika uslugama, ako je upita”, “Vjerovanje da će mi žena napraviti sendvič.” “Vjerovanje da žena zna gdje ti je novčanik iako je u tvom džepu.” “Vjerovanje da žena ima više riječi od muškarca, i da ih morate slušati kako pričaju i pričaju” “Vjerovanje da je vezi potrebna komunikacija.”, “Vjerovanje da te upravo zatekla sa sobaricom u krilu, i upravo će te upucati puškom, odvući tvoje tijelo na jezero i sve namjestiti kao nesreću na pecanju.” Pa, svi ti razlozi su dobri razlozi zašto bi pričali sa svojom ženom, ali to nije pravi razlog zašto pričate sa svojom ženom. Pričate sa svojom ženom zato jer je vaša žena. Molite se Bogu zato što je On Bog.

Kada sam pred sudom i molim za suđenje pred porotom, to se zove “molba za porotom”. Riječ molitva jednostavno znači upitati.

Kada mi je potreban novac ovdje na zemlji, ili neka druga zemaljska stvar, pitam svog zemaljskog oca za novce. (Srećom to nisam morao već duže vrijeme, ali u vrijeme kada sam bio siromašan odvjetnik to sam morao stalno činiti).

Kada mi je potrebna duhovna potpora, pomoć, čudo, promjena vremena, ili da planina skoči u more, ili da moja duša bude spašena, pitam svog oca na nebesima.

Moja glavna svrha u molitvi je uskladiti svoju volju s voljom moga Oca na nebesima, zato što pretpotavljam da On već zna što ću tražiti, i da je On već pružio ono što stvarno trebam: ali moje traženje može biti dio procesa kojim ta već poznata činjenica postaje vidljiva.

Bog je ljubav. Ja nisam. Molim kako bih se uskladio s tim standardom, nešto što ne mogu učiniti samo činom svoje volje.

Molim kada želim nešto od Njega, ili kada sam sam, ili kada mi je potreban savjet ili uputa ili naredba, ili kada ga želim hvalite i zahvaliti mu, ili ga proslaviti.

Molitve zahvale su najprirodnije i najlakše za objasniti. Jesi li ikada pročitao dobru knjigu i želio zahvaliti autoru? Jesi li ikada vidio lijepo dijete i želio reći majci da je njeno dijete lijepo? Pa, radi se o istom motivu. Kada vidite prekrasni zalazak sunca ili zvjezdano nebo, želite zahvaliti autoru zalaska sunca ili ocu zvijezdi.

PS

Ne znam zašto, odgovor mi se baš učinio zanimljivim. (Radi se o usputnom odgovoru u komentarima jednog posta, nije toliko rigorozno, u tome je valjda i čar.)

Na prvim stranicama jednog molitvenika pronalazimo razmišljanje pod naslovom “Dan s Bogom”:

Svaki je dan novost u vremenu i životu. Izjutra ga gledamo kao dar vremena koji treba ispuniti radom, smislom i dobrotom. Vjernik taj čudesni dar prima od Boga, živi ga pred Bogom, uvjeren da ide k njemu. Zato ga ispunjava i molitvom. Molitva je uspostava veze sa živim Bogom, razgovor s njime u Duhu. Razgovarati s Bogom znači: i govoriti Bogu i slušati Boga. Vjernik će stoga izdvojiti u danu dio vremena da stupi u tu duhovnu vezu s Bogom.

U istom molitveniku pronalazimo molitvu zanimljivog naslova: “Molitva za samoga sebe”

Bože moj! Prikazujem ti sve svoje misli, riječi i djela, sav svoj trud, sve poteškoće i neugodnosti. Daj da svako svoje djelo po tvojoj volji upravljam, sve svoje dužnosti savjesno vršim i tebi za ljubav sve radosno trpim.

Daj, o Bože, da budem iskren i vjeran onima koji se u me pouzdavaju, pošten u govoru i radu, i uredan u vladanju. Bože moj! Daj mi također dobro spoznati kako je kratko vrijeme moga života, a kako je duga vječnost.

Amen.

Kao i uvijek, još se puno toga može reći o temi.