Intelektualne narikače pune žalopojki da su za sve krivi svi koji mrze Hrvate!

Je li hrvatski čovjek takav kronični luzer u svojoj biti? Situacije kada nije bilo tog sustavnog ucjepljivanja defetizma, straha, kompleksa manje vrijednosti govore drugačije.

Sinoć sam bio na promociji knjige Josipa Jovića u dvorani Hrvatskog slova. Promotori su bili Tihomir Dujmović i Josip Jurčević, moderator Stjepan Šešelj, a okupilo se stotinjak namjernika, među njima i kolege novinari Milan Ivkošić, Marko Marković, Benjamin Tolić, Mato Kovačević. Ukratko, rekli bi, zajedno sa mnom, više manje standardna desničarska postava.

Nakon zanimljivih isječaka iz Jovićeve knjige o zakulisnim igrama političkih elita Mesićevog i Josipovićevog doba uslijedila je rasprava. Osim Ivkošićevog branjenja vlastite kolumne, preostali dio rasprave se sveo na žalopojke učinjene hrvatskom narodu u zadnjih petnaestak godina, u prošlom stoljeću pa tako redom sve do Pacte Convente. Hrvatima su uvijek bili krivi razni zavojevači, podijeljeno plemstvo, građanska inteligencija, nedovoljno agilna Crkva i naravno, vječna podjela naroda na rodoljubne požrtvovne pregaoce i na onu izdajničku manjinu koja je služila stranim gospodarima.

Bila je to rasprava intelektualnih narikača, sazdana od žalopojki da su za sve krivi drugi koji mrze Hrvate i zla sudbina koja kroz cijelu povijest dijeli loše karte. I zaista, slušajući takvu raspravu čovjek ulazi u mentalitet gubitnika, poraženog, u svjetonazor jadnika nad kojim se stalno netko iživljava, koji stalno doživljava razne nepravde.

Psihijatrija ovakav mentalni sklop objašnjava odgojem, upucavanjem šifri u svijest od strane roditelja, škole, zajednice koja cijelo vrijeme sazrijevanja čovjeka uvjerava kako su svi drugi veći i jači i koji mu stalno žele smjestiti neku nevolju kako bi ga iskoristili, opljačkali porobili, a prema potrebi i likvidirali. U takvom ozračju stasaju naraštaji, u takvom stavu žive život odraslih ljudi, roditelja, poduzetnika, političara. U takvom ozračju stare i prenose taj defetizam, taj strah na nove naraštaje. A strah je bolest, najopasnija zaraza koja se lako ugnijezdi kod svakog čovjeka.

Međutim, je li hrvatski čovjek takav kronični luzer u svojoj biti?

Situacije kada nije bilo tog sustavnog ucjepljivanja defetizma, straha, kompleksa manje vrijednosti govore drugačije. Povijest je puna takvih primjera. Počnimo od pape Agatona iz 671. godine koji je s agresivnim i vojno uspješnim Hrvatima sklapao mirovni sporazum. U Tridesetogodisnjem ratu hrvatsko konjaništvo je odigralo presudnu ulogu u važnijim bitkama. Napoleon i njegovi generali su osobito bili fascinirani borbenošću i srčanošću hrvatskih regimenata. Karl Marx je huškao svijet protiv Hrvata jer su mu poremetili planove svjetske revolucije. Prvi svjetski rat i bitke na rijeci Soči gdje su engleskim vojnicima hrvatski ostali u lošem pamćenju. U Drugom svjetskom ratu sve važnije partizanske pobjede odnijele su dalmatinske brigade. Vojska NDH nije vojno poražena. I na kraju Domovinski rat u kojem je hrvatska ratnička sposobnost i pamet pobijedila višestruko jačeg protivnika. Spomenimo se milijuna hrvatskih iseljenika koji su krenuli u jedan drugačiji rat u borbu za egzistenciju u kojoj su redovito bili uspješni i pobjednici. I na kraju, pogledajte naše navijače. Koliku silnu ratobornu energiju imaju? Nažalost, bez pravog vodstva, usmjeravanja, ona se pretvara u destrukciju.

I tu smo došli do poante, a to je pitanje vodstva. Hrvatski je narod pobjednički uvijek kada krene u bitku, kada ga netko povede u bitku. Bez obzira je li to na kolektivnoj razini, na razini manjih skupina, ili pojedinca. Taj pobjednički mentalitet je temeljna struktura, temeljna odrednica svakog hrvatskog čovjeka. Sve što je potrebno jest usmjeravanje prema cilju. Kroz povijest permanentno prisutan defetizam širi kontaminaciju strahom, neuspjehom, malodušnošću, potiče svađe, podjele ponekad i obračune, uvijek je bio dio plana osvajača. Uspješna metoda okupacije ali, dakle, nešto nametnuto.

Sinoć, na toj promociji, upravo je ovaj fenomen došao do izražaja. U publici su prevladavali ljudi treće dobi. Ljudi koji su život proveli u raznim oblicima političkog, društvenog i egzistencijalnog šikaniranja. Puno su gorčine skupili kroz ta duga desetljeća života u Jugoslaviji, ali i zadnjih petnaestak godina Račanove neuspješne koalicije, Mesićevog krivokletništva, Sanaderovog političkog avanturizma, Josipovićevog jugoslavenstva, ili destruktivne političke patologije Zorana Milanovića. Ovakvi politički prvaci su zapravo posljedica nezrelosti Hrvata kao nacije, tog gubitničkog mentaliteta koji je kroz naraštaje ucjepljivan, u kombinaciji s nacionalnim licemjerstvom, pozerskim dostojanstvom, ziheraškim verbalnim buntovništvom pa sve do one plašljive ljudske sebičnosti koja ubija u čovjeku hrabrost ili spremnost za bilo kakvu žrtvu ili podvig. Posljedica je to straha kojim se ovu naciju sustavno kontaminira negativističkim idejama, perverznim ideologijama, selektivnom faktografijom, prisilnim zaboravom svega što odiše ponosom i slavom.

Vjerojatno je to neka vrsta katarze koju ovaj narod prolazi na svojem putu sazrijevanja, neka vrsta lutanja pustinjom nakon izlaska iz ropstva sa svim elementima biblijskih kušnji. Neka vrsta nacionalne korizme koja vodi uskrsnuću. Treba sagorjeti taj mulj ropskog mentaliteta koji je duboko ukorijenjen u ovom narodu. Ako ne drugačije, onda biološki. Stasaju novi naraštaji. Revoltirani glupošću i destrukcijom svojih prethodnika, ali su u svojoj biti slobodarski. Takav naravni slijed događaja iznjedrit će među njima neke nove prvake. Po logici stvari prvi među njima imat će mentalitet pobjednika i bit će vođa.