Blog

 

Dražen Radman: Dolce & Gabbana, da više niste rekli da život ima svoj prirodan tijek!

Vjerojatno ste čuli kako su nedavno poznati modni dizajneri  Domenico Dolce i Stefano Gabbana dali zajednički intervju za talijanski list Panorama u kojem su, među ostalim, rekli i ovo: ‘Jedina prava obitelj je tradicionalna. Ona bez kemijskih potomaka i iznajmljenih maternica… Mi smo homoseksualne orijentacije, ne možemo imati svoju djecu. Ali, vjerujemo kako ne možemo imati sve u životu… Obitelj nije hir… Život ima svoj prirodni tijek i neke stvari ne treba mijenjati…’

Ove izjave izazvale su pravu buru negodovanja, napose u gay krugovima, odnosno kod onih koji odobravaju i zalažu se za posvajanje djece od strane homoseksualnih-lezbijskih parova. Također, i kod onih koji su već ‘dobili’ dijete putem surogat majke.

Surogat majka je, da pojasnimo, žena u čiju se maternicu usađuje embrij nastao umjetnom oplodnjom jajne stanice neke druge žene. Surogat majka, ili ‘posuđena’ majka, nosi (tuđe) dijete za svoga ‘naručitelja’. Ona to radi iz prijateljskih pobuda, što je rjeđe, ili iz materijalnih pobuda, što je češći slučaj.

Tako su i Elton John (67) i njegov zakoniti muž David Furnish (50) prije pet godina poželjeli, naručili i, nakon devetomjesečne trudnoće ‘pričuvne’ majke, na sam Božić 2010. godine dobili željeni poklon – sina kojemu su dali ime Zacharia Jackson Levon Furnish-John. Dvije godine poslije, od iste ‘majke’ poželjeli su, naručili i dobili drugog sina kojemu su dali ime Eliyah Joseph Daniel Furnish-John. Inače, upućeni kažu da su za prvo dijete platili 17.340 funti, a za drugo okruglih 20.000 funti.

Dakle, upravo se Elton John obrušio na Dolcea i Gabbanu ovim riječima: ‘Kako se usuđujete moju djecu nazvati sintetičkom! Vaše arhaično razmišljanje je poput vaše robe – potpuno zastarjelo! Nikad više neću odjenuti ništa od Dolce & Gabbana!’

Tako je krenula lavina poziva na bojkot D&G proizvoda od strane niza ‘slavnih’ osoba (Ricky Martin, Courtney Love, Victoria Backham, Martina Navratilova itd.) Mnogi su apelirali na bojkot sve dok se Dolce i Gabbana javno ne ispričaju za svoj ‘arhaičan’ i ‘netolerantan’ istup. Ispred niza D&G trgovina organizirani su i prosvjedi na kojima se uzvikivalo: ‘Sramite se! Sramite se!’

Ipak, spomenuti intervju Dolcea i Gabbane je, s druge strane, izazvao i mnoga odobravanja. Ovdje, među ostalim, navodim dijelove otvorenog pisma podrške Dolceu i Gabbani iz pera šestero ljudi koji su odrastali uz roditelje homoseksualce (ili lezbijke) i njihove partnere. U pismu stoji i ovo: ‘Želimo vam zahvaliti što ste dali svoj glas za ono što smo naučili kroz vlastito iskustvo: svako ljudsko biće ima jednu mamu i jednog tatu i lišiti dijete jednoga od njih, znači lišiti ga njegova dostojanstva, ljudskosti i jednakosti… Svjesni smo da ćete se naći pod užasno velikim pritiskom, naročito sada kada se i u Italiji i u SAD-u radi sve kako bi se cenzurirala nastojanja za obranom prava djece i na oca i na majku. Sve se to radi s ciljem da se udovolji interesima jakoga gay lobija… Nemojte se ispričavati i nemojte se predati zbog svojih riječi… Podržite i dalje ideju da sva djeca imaju potrebu rasti u zajednici i sa svojom majkom i sa svojim ocem. Radi se o ljudskom pravu…’

Vidite, sada dolazimo do razmišljanja o dvije važne teme. Prva tema je – sloboda govora, a druga tema je – istina. Dakle, ako živimo u vremenu u kojemu je jedno od velikih dostignuća i sloboda govora, onda je u redu ako, na primjer, Dolce i Gabbana kulturno iskažu svoje mišljenje, kao i to da oni koji se ne slažu s njihovim stavovima, isto tako kulturno reagiraju u skladu sa svojim uvjerenjima. No, kada padnu teže kvalifikacije, omalovažavajuće riječi tipa: ‘Vaše razmišljanje je zastarjelo!’ ili: ‘Sramite se!’, onda se tu više ne radi samo o sferi slobodnog govora, već se prelazi u ‘sferu istine’.

Naime, kada nekome kažete da je njegovo razmišljanje zastarjelo, onda mu time automatski kažete da je njegovo uvjerenje potpuno krivo, tj. da njegova istina (više) ne vrijedi, odnosno da je vaše uvjerenje i istina ono pravo.

Ili, kada kažete nekome da se treba sramiti, onda vi ne iznosite samo svoje drugačije mišljenje, nego drugome poručujete da je u nečemu grdno pogriješio, odnosno da živi u nekoj zabludi ili laži. Zapravo, poručujete mu da bi trebao misliti kao vi i da bi onda bio ‘normalan’. Do tada ga smatrate bićem nižeg ranga te se, sukladno tome, i ophodite prema njemu.

Razmišljam sada ovako: ako svatko ima pravo na svoju istinu, zašto onda toliko žuči među ljudima? Zašto toliko svađa, netrpeljivosti i nepoštivanja onog drugog kao osobe? Pa vjerojatno zato što svatko drži da je on(a) u pravu u svezi nastalog prijepora. Očito, čovjek ima potrebu da u njegovoj okolini baš njegova istina ima presudan značaj i utjecaj. I, ukoliko ima određene poluge moći, ako ima određenu silu (fizičku, verbalnu, medijsku, materijalnu, političku…), onda će to nastojati upotrijebiti za ostvarenje onih normi za koje vjeruje da trebaju biti dominantne.

Osobno, vjerujem da postoji objektivna istina, norma koja je dana svim ljudima i koja ne varira od vremena do vremena, od mode do mode, od jedne vlasti do druge vlasti i sl. Vjerujem da nam je Bog dao glavne smjernice o tome što je istina, a što laž, pa i po pitanjima surogat majčinstva, posvajanja djece od strane homoseksualnih parova, o homoseksualnosti i, uopće, o svemu bitnom u životu.

Kada Njegov kriterij izbacimo iz svog života, onda smo prepušteni u najnesigurnije ruke – samima sebi. Onda baš svatko ima pravo skrojiti što je krivo, a što pravo, već prema dežurnoj klimi ili prema svom trenutnom nahođenju. To je onda prilično shizoidna situacija u kojoj, ako smo dosljedni, moramo prihvatiti da smo svi u pravu ili da – nitko nije u pravu. 

Dopustite da završim ovime: kad čovjek izbaci Boga iz svog života, najčešće postane toliko slobodan da mu ta sloboda donese nered, stihiju i pustoš u život. S druge strane, kad taj isti čovjek dozove Boga u svoj život, postane toliko vezan za Njega da što je jače vezan to je više istinski slobodan. Ne uznemiruje se i ne srdi srce njegovo. Da, čak i ako bi za njim, zbog nekog uvjerenja, sutra vikali: ‘Srami se, smeće jedno isključivo!’

autor: Dražen Radman