Hrvatsko Kulturno Vijeće

 

Poštovani gosp. Ursić, već nekoliko godina objavljujete zanimljivu kolumnu „Uvijek nedjeljom“ u kojoj pišete o različitim društvenim pitanjima, uvijek iz duhovnog kuta gledanja. Možemo li političke i društvene fenomene shvatiti bez duhovnih „naočala“?

Iskren moram biti i ja sam poput mnogih, pokušavao shvatiti svijet oko sebe, njegove političke i društvene fenomene, promatrajući ga kroz različite dioptrije koje mi je ovaj svijet, svojim bezbrojnim i promjenjivim receptima, propisivao. Ali ubrzo bi se ta slika zamutila, iskrivila i moji zaključci, temeljeni na toj i takvoj slici, tražili bi neprestanu korekciju. Ne može čovjek ni voziti, ni broditi, a kamo li živjeti bez jasne i istinite slike svojega okruženja. Nama ovaj svijet nudi različite iluzije koje nas prije ili kasnije dovedu u slijepu ulicu i u velike probleme. Puno ljudi želi retuširanu, “fotošopiranu” sliku svijeta jer svaka iluzija pruža određeno trenutačno zadovoljstvo, godi, ne obavezuje. Međutim ono bitno u našem životu, mir i ljubav, možemo ostvariti isključivo kada se suočimo sa realnim životom, pa ma kako god on težak bio. Moramo se suočiti s istinom, ako treba i pohrvati se s njom, jer ona jedina uistinu i oslobađa. Oslobađa nas iluzija i laži. Naravno zborim o apsolutnoj Božjoj istini, koja nije podložna trendovima, modi ili nečijim partikularnim interesima. Ta istina je često teška i bolna, ali što god smo manje vremena u njezinom društvu to smo sve više spremni povjerovati lažima ovoga svijeta. Bježeći u iluziju i laž mi umjesto slobode biramo biti zarobljenici, brojevi, potrošna roba, kojom ovaj svijet s lakoćom manipulira.

Postali smo ovisnici koji ono što žele, žele u cijelosti, žele to odmah i pod bilo koju cijenu. Iluzije vladaju našim životima. Nitko ne želi čuti istinu jer iluzije su ugodne i nakon nekog vremena postaju mitovi, a mitovi s vremenom postaju istine.

Naš ego se hrani bezbrojnim lažima i opsjenama i mi postajemo oholi. Postajemo sebični i na kraju postajemo i bešćutni. Novcu, moći i slavi žrtvovali smo sve. Nevjerojatno je koliko poniženja današnji čovjek može podnijeti i koliko svojeg dostojanstva može žrtvovati. U današnjoj kulturi nema mjesta za bezuvjetnu ljubav i za žrtvu križa, jer je motto današnjeg vremena: „Čovjek nadasve!“. Pa i nad Bogom.

Za Vaš život i odnos prema Bogu bilo je presudno iskustvo teške bolesti koju ste pobijedili, a o čemu ste napisali i knjigu. Možete li nam reći nešto više o tome?

Do prije 15 godina ja sam gradio svoj mali svijet na temeljima koje mi je tako velikodušno ponudio ovaj veliki svijet. Svoju sam vrijednost, dakle svoj integritet i identitet, izjednačavao sa svojim materijalnim stanjem, društvenim ugledom i slavom ovog svijeta. Čekao sam priznanje društva koje se je uvijek temeljilo na ta tri parametra. I dobro mi je išlo, samo nisam pojma imao kamo je sve to išlo. Živio sam u svijetu laži i opsjena, u svijetu lažnih vrijednosti i prolaznih senzacija, kojeg sam i osobno održavao na životu svojim neznanjem i nebrigom. I sve je to tako išlo dok nisam došao do ruba i kada više nije bilo moguće vratiti se natrag, a ispred mene je bila zastrašujuća neizvjesnost. Tu, na tom rubu, počeo je moj pad prema nebu. Čovjek suočen sa smrtonosnom dijagnozom reducira sav svoj život na ono najnužnije, samo kako bi preživio. Proces mojeg ozdravljenja morao je krenuti, ali od duše, a ne od tijela. Morao sam se ogoliti do kosti, odbaciti sav taj duhovni balast koji me je vukao na dno i pošteno odgovoriti na pitanja “Tko sam ja i čiji sam ja?”.

Rezultat mojeg suočavanja sa svojim identitetom, kako onim lažnim tako i onim pravim, rezultirao je knjigom “Sva moja sidra” u kojoj sam otvorio dušu i srce svima onima koji se nađu u sličnoj situaciji. Knjiga nije recept, nije priručnik, nije rješenje, ali je iskreno svjedočanstvo, da ma koliko god to paradoksalno zvučalo, teška dijagnoza može biti privilegija.

Ja već 14 godina svake nedjelje samostalno produciram radijsku emisiju “Uvijek nedjeljom” koja se nadahnjuje nedjeljnim čitanjem iz Svetog pisma i koja usprkos raznim progonima i pokušajima gašenja, opstaje i emitira se na preko 20 radijskih postaja. Ja javno svjedočim svoju, od Boga darovanu, vjeru koja i dalje zna malaksati i doći u krizu, odlazeći na put kada me ljudi pozovu, a u proteklih 10 godina ja sam to učinio preko 220 puta, diljem Hrvatske i Herceg Bosne. Koristim društvene mreže za svoje djelovanje i surađujem s nekoliko portala koji su u ovom olujnom medijskom moru ustrajni svjetionici neugasle nade i vjere da dolaze bolji dani.

U Vašim tekstovima jasno se zrcali traganje za smislom u današnjem svijetu. Možemo li reći da je jedan od glavnih problema današnjeg čovjeka upravo kriza smisla?

Točno. Ako ste imali svijet koji je počivao na kršćanskim temeljima i ako ste odlučili iznova graditi sustav vrijednosti, ali sada bez Boga, onda je logična posljedica da se je dojučerašnji smisao izgubio, a novi smisao, kojeg nam ovaj svijet preko svoje kulture želi milom ili silom nametnuti, jednostavno se ne prima jer je u koliziji sa činjenicom da smo mi Božja stvorenja, bića sa dušom, a ne nakupina stanica koja je nastala nekim slučajem. Već sama čovjekova čežnja za životnim smislom neoboriv je dokaz postojanja Boga jer nezamislivo je da bilo što materijalno, nešto bez Božjeg duha u sebi, traga za smislom svojeg postojanja.

Ja sam u najtežim trenucima svojega života počeo tu potragu. Tražio sam svoj istinski identitet jer sam došao do spoznaje da me identitet proizvođača-potrošača, identitet robe s rokom trajanja, identitet kojeg mi je ovaj svijet ponudio, neminovno vodi u beznađe. Ja sam morao dobiti odgovor po pitanju mojeg identiteta, mojeg smisla postojanja i zašto se meni to događa što mi se događa jer sam jedino tada mogao znati kome mi je utjecati se za pomoć. Na koja vrata zakucati.

Najprije me je mučilo pitanje smisla patnje i boli, pa se je zatim sve to pretvorilo u jednu rigoroznu duhovnu inventuru u kojoj sam morao iz sebe izbaciti svo to duhovno smeće koje je zatrpalo vrata mojega srca i koje je priječilo Božjoj istini ulazak u moju nutrinu. Bio je to bolan i mukotrpan posao jer ja sam ogrezao u nekakvoj pseudo religiji u kojoj mi je navezanost na svijet i njegova rješenja, bila jedini prihvatljivi izlaz iz svih problema. Sada tu na rubu, svjestan nemoći i nebrige ovoga svijeta za moje patnje i boli, za moje strahove i sumnje, ja sam odlučio skočiti, s ono malo vjere u sebi, skočiti kako kaže Dostojevski u to nepoznato, jer sam vjerovao da me tamo čeka moj nebeski Otac raširenih ruku.

Hrvatska je danas zemlja koju pogađa ekonomska, politička, ali i duboka moralna i duhovna kriza. Nakon oslobođenja silne nacionalne energije devedesetih, kao društvo i narod upali smo u krizu praćenu apatijom, rezignacijom i relativizacijom svih vrijednosti. Kako gledate na taj problem?

Ja često pravim usporedbu Hrvatskog naroda i Židovskog naroda. Uvjeren sam da smo nakon našeg “Izlaska iz Egipta” ponovili njihovu grešku. Poklonili smo se Mamonu. Reći će netko kako nas je u Hrvatskoj preko 90% kršćana i da ta teza nema uporište. Da, možda… i ja sam sebe s ponosom ubrajao u kršćane ali moja je vjera počivala na postulatima ovoga svijeta, na isplativosti, SWOT analizi, na “due dilligence” procjeni… ja sam doslovno svoj odnos s Bogom sveo na trgovinu, na ugovor… ali ugovora nema, nema ga! Bog nama ništa nije obećao, po pitanju onoga svjetovnog što nas tako ludo zanima, nego nam je obećao ostati s nama – do kraja! »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«(Matej 28, 20)

Hrvatska mora proći svoj “hod pustinjom”, mora se očistiti “mentalnog komunizma” i mora odbaciti lažne bogove ovoga svijeta. Mora obaviti lustraciju i političku smjenu generacija, jer u “obećanu Hrvatsku” možemo ući samo očišćeni. Hoće li nam trebati biblijskih 40 godina ili će Bog skratiti vrijeme, ne znam, ali znam da nam treba jedan Jošua, bilo pojedinac, bilo stranka, bilo pokret koji će povesti raskajani narod u jednu novu Hrvatsku. Ovo što od 2000 na ovamo imamo na političkoj sceni, ulazi u svoju završnu fazu, u zadnji čin jedne farse, pa čak i tragedije, koja se na našu sreću bliži svome kraju.

U jednoj kolumni napisali ste da se vjera u Isusa Kristi temelji na nesebičnoj žrtvi, nasuprot dominantnoj životnoj filozofiji današnjeg čovjeka, koja se temelji na sebičnosti i sebeljublju. Možemo li bez povratka svijesti o važnosti žrtve za opće dobro izići iz današnje moralne i vrijednosne kaljuže?

Ova naša kultura ne poznaje riječi slabost, ranjivost, nesebičnost, žrtva jer te riječi idu uz situacije u kojima mi nemamo apsolutnu kontrolu nego smo slabi i nesavršeni, a kao takvi za ovaj svijet smo nezanimljivi. U takvom svijetu ne smiješ javno pokazati svoju eventualnu slabost jer ćeš biti izopćen. Kleknuti ne smiješ izvan protokola kojeg ovaj svijet nameće, a taj nam protokol jasno daje do znanja kada se i pred kim mora kleknuti.

Interes. Novac. Profit. Potrošnja. Natjecateljski duh. Uspjeh pod svaku cijenu. A za sve to postići potrebno je promovirati „zabavu do smrti“ i u središtu svega mora biti „čovjek-bog“, koji mora prije svega biti – sebičan.

Međutim pojavilo se jedno jako logično pitanje. Kako stvoriti sebičnog čovjeka koji prezire nesebičnost, suosjećanje, solidarnost i žrtvu, kako ga stvoriti takvog kada znamo da je naša civilizacija nastala na kršćanstvu, na obitelji, na čovjekoljublju i Bogoljublju. Odgovor je jednostavan. Treba lukavstvom srušiti zidine „troje“, na prijevaru ući unutar obitelji, prije svega putem nakaradne kulturne politike, izvitoperenog sustava naobrazbe i medija koji glorificiraju sve što je trivijalno i duhovno iščašeno.

Radi i zgrći, budi najbolji, onda se zabavi do ludila, to je smisao života koji se nudi. Ti nam bogovi široke ruke nude svoje „mirise, zlato i tamjan“ i nikada od nas ne zahtjevaju da uzmemo križ, da oprostimo svojim neprijateljima, da služimo siromašnima, da ljubimo bližnjega kao samoga sebe. Ako i dođu problemi onda nam nude laka rješenja. Na brzinu. Bez žrtve. I zar je onda čudno što mi toliko vremena provodimo klanjajući se takvim nezahtjevnim bogovima?

Zanimljivo kad s ljudima razgovarate manje-više svi vide što se s nama zbiva ali rijetki su spremni apstinirati od medija koji sustavno rade na zatiranju svega onoga što je ovome narodu sveto.

Kako kao iskusni novinar gledate na stanje u hrvatskim medijima? Jesu li upravo mediji jedan od glavnih generatora krize u Hrvatskoj?

Mediji su moja bolna točka. Ja djelujem u medijima od postanka moderne hrvatske države. Prošao sam kroz sve medijske forme, bilo kao utemeljitelj, bilo kao urednik, producent ili novinar. Medijska scena je morala proći proces lustracije u samom početku. Do toga nikada nije došlo, mediji su ostali bastioni jednoumlja i jugonostalgije, i mi danas kao posljedicu imamo “main stream” medije koji sustavno rade na destrukciji hrvatske države, bilo otvorenim političkim svrstavanjem uz one koji nikada ovu državu nisu željeli, bilo stvaranjem ozračja u kojemu je sve konzervativno, domoljubno i kršćansko ujedno i retrogradno, pa čak i fašistoidno. Politika nikada nije htjela ući u te medijske Augijeve štale i očistiti ih, jer je u takvim medijima lako pronalazila one koji će služiti pojedinim liderima ili partijsko-stranačkim interesima, a ne istini i ovom narodu. Nezamisliva je činjenica da u Hrvatskoj ne postoji barem jedan konzervativno-demokršćanski dnevni list, da je javna televizijska nacionalna kuća nalik Sauronovom velikom oku, i da je agencija za dodjelu koncesija svojom politikom u biti hrvatsku javnost predala na milost i nemilost stranim medijskim kućama koje svojom uredničkom politikom otvoreno atakiraju na Crkvu, na obitelj i na Hrvatsku. Kad toj slici dodate činjenicu da na društvenom biću dodatno metastazira veliki broj udruga koje zagovaraju istu agendu, onda vam je jasno da danas živimo u medijski okupiranoj državi i razumljivo je da se svaka kriza s lakoćom generira i na taj se način stvara ciljano i poželjno javno mišljenje. Na svu sreću postoje male i hrabre medijske utvrde koje čuvaju svjetlo nade. Nadajmo se da će izdražati u ovom moru tame i bljutavosti i da će ostati medijsko svjetlo i sol kao zalog neke bolje medijske slike kada će se omjer snaga drastično promijeniti.

Vidite li na političkoj sceni naznake da bi moglo doći do nužnih promjena u hrvatskoj državi?

Dosadšnji politički model je definitivno potrošen i Hrvatskoj treba nova paradigma. Da ste mi ovo pitanje postavili prije dva tjedna lakonski bih vam odgovorio “Ne, ne vidim!”. Ali na moje veliko i ugodno iznenađenje 4. veljače na scenu je stupila jedna nova politička opcija, “Generacija obnove” (GO!). Čitajući pojedinosti o tom pokretu mladih, na hrvatskoj domoljubnoj sceni, stekao sam dojam da se neke moje želje, snovi i nadanja počinju ostvarivati. Pod pretpostavkom da ovaj pokret ostane dosljedan svojim političkim načelima, ja koji sam proživio i preživio ’71, ’91 i 2011. želim im poručiti: “Ne bojte se! Ako znate tko ste i čiji ste, ako ste svjesni svojih korijena i svojega identiteta, ako ste spremni služiti svojemu narodu i imati neprestano na umu da su neki, kad su bili vaših godina, dali živote za našu slobodu, onda imate privilegiju početi izvoditi Hrvatsku iz ove pustinje u obećanu zemlju.”

Kako ocjenjujete društvo-političku situaciju u Splitu?

Split je grad nevjerojatnog potencijala i energije, ali je nažalost i grad kojemu na čelu kronično nedostaje karizmatična osoba, osoba koja ima viziju budućnosti grada. Grad je taoc političkih partija i stranaka, koje preko njegovih leđa rješavaju svoje uske interese, a to onda znači kandidiranje poslušnih i limitiranih za funkciju gradonačelnika. U tom otužnom igrokazu stradava sadašnjost i budućnost grada i njegovi stanovnici. Kad vidim kandidata koji će okupiti oko sebe pametnije od sebe onda ću mu vjerovati i dati mu svoj glas. Sve dok drugorazredni političari biraju trećerazredne suradnike stanje će samo biti gore. Prvorazredni političari biraju prvorazredne suradnike, ali to je kod nas još uvijek znanstvena fantastika.

 

Share the Post