Pedeset godina živjeli smo s komunističkim svinjama koje su cijele naraštaje našega naroda poslale u masovne grobnice, u kaznionice i protjerale diljem svijeta. Tamo 90-ih prošloga stoljeća bili smo sigurni da je to vrijeme otišlo u vjetar i da nam ostaju bolne uspomene, a sada nas događaji podsjećaju da mu još nije kraj, sada nam opet nameće fašističku stigmu jedan istinski psihopat Zoran Milanović, mlađi čovjek koji ne potječe iz komunizma, ali ga komunizam definira.

Žuži Jelinek bila je poznata krojačica. Mediji u Hrvatskoj voljeli su ju iz nekoliko razloga. Na nekonvencionalno otvoren način pričala je i pisala o „ženskim stvarima“, seksu, bračnim prijevarama, odnosima između muškaraca i žena, zatim o svojim nebrojenim avanturama, brakovima i vezama, putovanjima po svijetu, prošlosti… Prije desetak dana umrla je u 96. godini života. U očima zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića ona je zacijelo važnija osoba za Hrvatsku od Zvonka Bušića. Zato je odlučio nju ispratiti posljednjim pozdravnimriječima pred omanjom skupinom okupljenih rođaka i prijatelja, kao što je, uostalom, odlučio ne doći prije godinu i pol na posljednji ispraćaj legendarnoga Zvonka Bušića.

Hrvatska je televizija u svome središnjem Dnevniku čak pet minuta posvetila Žuži Jelinek, a u slučaju Bušića ponijela se ignorantski poput Bandića. Nisu zaostajali ni ostali elektronički mediji, a tiskani su u povodu njezine smrti objavili i posvetili cijele feljtone ovako važnoj osobi. I svih prijašnjih godina bila je čest gost hrvatskih medija i dijelila savjete frustriranim novinarkama i ženama nerealiziranih ambicija i snova koje su čeznutljivo, razrogačenih očiju, upijale priče o slavi, novcu, flertovima i bludu s kojima ih je Žuži impresionirala. Tko je Žuži Jelinek, odnosno kakav je to ljudski karakter, otkrila je ona sama godine 2008. u intervjuu Večernjem listu. Tada je doslovce rekla:

„Za vrijeme rata bila sam tri godine u partizanima, u Ličkoj diviziji. U šumi sam i rodila, no odmah su mi uzeli i ubili dijete jer su Nijemci i ustaše bili blizu nas. Mi smo stalno morali trčati, a dijete bi možda plakalo i vikalo te nas tako odalo.” (VL, 20. 2. 08.).

Možda je upravo ta činjenica s kojom se pohvalila toliko zadivila Milana Bandića da se u ime svih Zagrepčana oprosti od čedomorke partizanke, možda svi ti koji pišu i izriču joj posthumne apologije ne mogu jednostavno odoljeti napasti i fascinaciji humanističkom vizijom svijeta za koju se Žuži borila.

Oduvijek su ljudi umirali pa ni njezina smrt nije ništa novo pod kapom nebeskom. Oduvijek su se ljudi i ubijali pa ni.to odavno nikoga ne uzbuđuje. Više je tisuća hrvatskih branitelja u zadnjih petnaestak godina diglo ruku na sebe, ali ta se pojava savršeno nikoga ne tiče. Stotine i tisuće obrazovanih mladih bježe u potrazi za srećom izvan matere im zemlje Hrvatske. Koga briga? Svake godine Hrvata je manje za jedan osrednji grad. Jedva da to netko i spomene.

Zemlja puna licemjerja, laži, tuge i tjeskobe

Bivši predsjednik države stotinama tisuća eura kupuje stanove i odlazi u tajne posjete Sjevernoj Koreji. Sve koji nešto promrmljaju proglašava fašistima. Bivši ministar branitelja naglo je ozdravio od PTSP-a kad je prije četiri godine postao ministar i tako prešao s mirovine od devet tisuća kuna na plaću od 19 tisuća kuna. Jedan drugi je postao ministar resora kojemu je i njegova bankrotirana tvrtka ostala dužna, jednoga trećega, kao i njegovu obitelj ruski tajkuni vozaju, svojim zrakoplovom po Lijepoj Našoj gledajući što bi mogli jeftino kupiti, četvrti na trošak poreznih obveznika nemilice troši proračunska sredstva na skijanjima, kao uostalom i njihov šef, gospodin premijer, svaki put kad bi mu se prohtjelo državnim zrakoplovom na Krk u privatne posjete. I ništa pod milim Bogom to nije bilo povod za afere i kampanje, a jest veliko otkriće da je Mijo Crnoja lažnim prebivalištem oštetio državu za punih 140 kuna mjesečno.

To je Hrvatska, to je mati zemlja puna licemjerja, laži, tuge i tjeskobe. Nije zlo ono što jest zlo, nego je zlo ono što jedan megalomanski solipsist, bijesan zbog gubitka izbora, kaže da jest pa svoj neubrojivi bijes i očaj zbog gubitkavlasti i moći koji ga guši difuzno širi na cijelu naciju prijeteći i zazivajući i građanski rat protiv fašizma koji mu se ukazuje u snovima i na javi.

Pedeset godina živjeli smo s komunističkim svinjama koje su cijele naraštaje našega naroda poslale u masovne grobnice, u kaznionice i protjerale diljem svijeta. Tamo 90-ih prošloga stoljeća bili smo sigurni da je to vrijeme otišlo u vjetar i da nam ostaju bolne uspomene, a sada nas događaji podsjećaju da mu još nije kraj, sada nam opet nameće fašističku stigmu jedan istinski psihopat Zoran Milanović, mlađi čovjek koji ne potječe iz komunizma, ali ga komunizam definira. Ne miri se da će on, nakon zadnjega poraza na izborima i nakon povijesnoga poraza svoje ideologije, postati nitko i ništa, da je već sada i manje od toga, da će on, njegovi roditelji i ideološki pretci postati i ostati okaljani ostatci jednoga kompromitiranoga vremena o kojemu istinu sve smrti slavnih kurvi i svi pseći odani mu korumpirani mediji ne će uspjeti skriti.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr