Možda je bolje pristupiti tom pitanju postavljanjem jednog drugog pitanja: što da je priča završila na Nedjelju palmi?
Poput učenika, možda bi nam se svidjelo da se je evanđelje ovdje moglo zaključiti?
Nakon svega što su učenici prošli i uz vlastitu potajnu nadu da će Isus biti politički uspjeh, na čijim će se krilima i oni vinuti na neki istaknuti položaj, učenici su gledali trijumfalni Isusov ulazak u Jeruzalem i sigurno su pomislili: “E, sad je to – to!”
Vjerojatno su htjeli zaustaviti i u vremenu zamrznuti tu svečanu atmosferu. Bilo je to poput Petrove reakcije na Isusovo preobraženje kad su se i Mojsije i Ilija pojavili s Isusom na vrhu planine. Peter se odvažio i rekao: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti.“ (Matej 17, 4)
Pa tako i na Palminu nedjelju, da su mogli pritisnuti dugme za zaustavljanje na daljinskom upravljaču života, bila bi to prekrasna slika zamrznuta u svojem okviru. Nema dalje!
Problem je u tome što se nitko ne spašava na Cvijetnicu. Narod je klicao “Hosana”, što znači “Spasi nas!”, ali s obzirom na svijet u kojem se nalazimo, od te vrste sretne parade nema spasenja.
Ta svečana atmosfera, premda u jednom smislu odgovara istinskoj, dubokoj veličini Isusa kao Božjeg Sina, jednostavno ne odgovara našem svijetu. Ne bavi se problemima koje je potrebno riješiti.
A možda u ovo doba virusa, zaraza, terorizma i višestrukih prijetnji nasiljem oko nas, možda i ne trebamo puno raditi na uvjeravanju ikoga u ovo. Ako se osvrnemo na povijest, vidimo da ljudski grijeh nije rezultirao jednim dugim nizom sretnih parada, već nizom katastrofa, jednom dugom i tužnom povorkom nesreće i tuge.
Umjesto svečane procesije, povijest nam pokazuje stvari poput tragične kolone smrti u Vukovaru, kolone smaknutih na Bleiburgu i križnim putevima, pobijenih u nacističkim konc-logorima i u komunističkim gulazima.
Povijest nam pokazuje puno ljudi u lancima, odvedenih u roblje iz njihove rodne zemlje i dovedeno na mjesto gdje se je njima trgovalo kao s najobičnijom robom.
Povijest nam danas pred oči stavlja kolone suvremenog roblja koje je globalizam stavio u karantenu i koje već duže vrijeme stoji u beskonačnom redu pokorno čekajući svoju dozu „kruha i igara“.
Ovo su prave parade ljudske povijesti.
Karnevali tuge, festivali smrti.
I onda dođu dani kada mi jednostavno moramo kriknuti.
Mašemo palminim i maslinovim granama i mi očajnički kličemo: “Hosana/Spasi nas!”
Ali usuđujemo li se zamisliti od čega zapravo želimo da nas Bog spasi?
Spasi me Bože od bijesa. Spasi me od raka. Spasi me od depresije. Spasi me od duga. Spasi me od svađe u mojoj obitelji. Spasi me od dosade. Spasite me od koronavirusa. Spasi me od poniženja. Spasi me da ne buljim u strop u tri sata noću, pitajući se zašto postojim. Spasi me od gorčine. Spasi me od bahatosti. Spasi me od usamljenosti.
Spasi me Bože … spasi me od mojih strahova!
Promatrajući Nedjelju palmi iz tog kuta, možemo vidjeti potencijal stvarne dubine u ovom slavlju, jer ono je poziv Bogu koji izvire iz najugroženijih mjesta unutar naših duša; i izranja, gotovo izvan naše kontrole, na površinu. „Hosana! – Spasi nas!”
Molimo Boga da uzme u svoje ruke naše boli i naše rane koje će nas inače rastrgnuti i molimo ga neka nas iscijeli. Molimo te, Bože, skoči u vodu i izvuci nas gotovo utopljene sebi na obalu.
Ali kakvog mi to Spasitelja čekamo? Kakvog Isusa mi želimo?
Mnogi ljudi ne žele pravog Isusa; žele prikladniju verziju.
Kad pomno promotrimo dinamiku te Nedjelje palmi, nismo baš iznenađeni rezultatom koji se je dogodio na veliki petak. Na površini se čini da je trijumfalni ulazak Isusa u Jeruzalem bio veliko slavlje, ali ispod toga nalazimo sjeme raspeća koje je ležalo ispod palminih grana.
Kakvog Isusa tražimo? Kakvog Isusa želimo?
Želimo li Isusa čudotvorca ili obrednog Isusa? Želite li Isusa generala ili Isusa učitelja? Želimo li Isusa na lančiću oko vrata ili apaurin Isusa? Tražimo li Isusa „on line“ ili u molitvenom lancu u točno određeni sat?
Ako tražimo bilo što od nabrojenog, biti ćemo razočarani. Imajmo na umu da ćemo se razočarati zato što tražimo pogrešnog Isusa. Naša razočaranja u Boga obično potječu iz pogrešnog pogleda na Boga. Kao što je J. B. Phillips rekao u naslovu svoje divne male knjige, “Tvoj je Bog premali”.
Mi smo Boga sveli na utilitarnog idola, duha iz boce, zlatnu ribicu, kojeg zazivamo da nam ispuni tri želje. I zazivamo ga tek onda kada nam ovaj svijet nije u stanju riješiti naše probleme. Bog nam biva zadnja instanca. Zadnji mostobran. Zadnja luka spasa.
Umjesto da najprije zazovemo Boga i njegov blagoslov nad svim onim što činimo, od znanosti do tehnologije, od kulture do umjetnosti, od gospodarstva do zdravstva, mi se klanjamo najprije idolima a tek onda kada ta mrtva čudovišta iznevjere naša nadanja okrećemo se Bogu živomu.
Ako želimo od ove zemlje učiniti ugodno mjesto za sve koji na njoj žive i na kojem ćemo čekati Božji poziv za preseljenje u „nebeske stanove“ („U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’?“ /Iv 14, 2) ako želimo biti nositelji Kristova duha u svijetu, mi moramo također proći tim putem, kojim je Isus na Cvjetnicu prolazio, kroz gomilu ljudi koja viče i privlači našu pažnju. Moramo proći kroz iskušenja moći, i prestiža i časti. Moramo nastaviti ići prema ostvarenju svrhe povjerene nam od Boga. Moramo krenuti prema vlastitim vremenima i mjestima potpune predanosti, uzimajući vlastite križeve sebedarja.
To je jedina kolona, jedina parada, jedina procesija u kojoj mi kršćani smijemo sudjelovati. Ali ona vodi do Golgote. Vodi nas na križ na kojem ćemo s Kristom biti razapeti. Cvjetnica nas sve izaziva u ostvarenju Božjeg nauma. Cvjetnica nas poziva na život s Kristom. Cvjetnica nas izaziva završiti to putovanje s našim Gospodinom.
Kakva nas samo slava očekuje! Kakva je samo budućnost pred nama kada se pokrenemo sa strane ceste, od gledatelja, i krenemo za njim!
Jer nakon smrti uslijediti će život vječni.
„I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otkrivenje 21, 4)
