Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: “Ne plači!” Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: “Mladiću, kažem ti, ustani!” I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: “Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!” I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.
(Luka 7,11-17)
DVIJE POVORKE
Dvije povorke. Jedna ide u grad Nain i predvodi je Isus gospodar života. Druga povorka ide iz grada Naina i na njezinom čelu je – smrt.
Dvije povorke se tako kreću da je njihov sudar neizbježan. Prizor nalikuje već tolikim viđenim filmskim prizorima, kada dva vlaka nezaustavljivo jure jedan prema drugom ili kada dvije sukobljene vojske jurišaju jedna prema drugoj.
Svakome tko promatra ovaj prizor je i više nego jasno da jedna od dvije povorke mora ustuknuti i da ukoliko dođe do njihovog sraza da će jedna biti pobijeđena.
Većina ljudi je uvjerena da smrt nikada ne popušta. I nikada ne gubi. Zar se ne kaže da su jedine dvije sigurne stvari u našem životu – porez i smrt?
Smrt dolazi svakoj osobi. Tu je statistika nevjerojatno uvjerljiva. 100% onih koji su se rodili definitivno 100% njih je ili umrlo ili će umrijeti. Smrt je, rekli bismo, sigurna stvar. Možeš se kladiti na nju.
Kada smrt uzme od života neku osobu onda povratka nema. Nema mjesta za molbe i žalbe, za prigovore i pregovore. Nema mjesta za diskusiju i raspravu. Smrt je kraj i ona ima posljednju riječ.
U današnjem čitanju doznajemo da je smrt uzela sina jedinca udovici iz Naina. I povorku u kojoj je ta nesretna žena susreće povorka koju predvodi Isus. Isus koji je došao na ovaj svijet kako bi pobijedio smrt.
Isus je život i on dolazi kako bi ljudi imali život i to u izobilju.
Za razliku od naših današnjih, relativno tihih, načina ispraćanja pokojnika do groba, u kojima se nastoji što manje plakati i praviti scene, u ono vrijeme je to bio proces tugovanja, dio poziva drugima neka se pridruže povorci, neka plaču i žale. I tako bi putem pogrebna povorka postajala sve brojnija i bučnija. Ljudi bi se putem priključivali povorci koja je prolazila pokraj njih. Čak bi i najmanje brojna obitelj, počevši s malenom povorkom, do gradskih vrata znala okupiti veliki broj ljudi. Baš kao što neki moćni buldožer kopajući zgrće sve više i više zemlje.
I taj stroj smrti se ne gasi. Još uvijek ustrajno i temeljito krči sve pred sobom. Ruje širom ovog našeg svijeta, grabi i gomila sve više ljudi. Nitko od nas mu se ne može oduprijeti. Samo je pitanje vremena kada će se zakotrljati i preko nas. Svakog dana osmrtnice nam svjedoče koga je sve pregazio.
Ali Isus ulazi u grad. Isus simbol života. Života vječnoga. To je sudar između života i smrti. Tu na vratima od grada Isus se sukobljava sa strojem smrti. Netko mora uzmaknuti.
Isus u bitku ulazi naoružan milosrđem. Isus boj počinje suosjećanjem, osjećajem milosrđa prema udovici iz Naina. I izgovara riječi utjehe. I riječi nade. „Ne plači!“.
Ali Isus ne ostaje na riječima nego on svoje riječi pretače u djelo. Odlazi do nosiljke, na kojoj nose udovičina sina, dodiruje ga i govori: „Mladiću, kažem ti, ustani!“.
U svakoj ratnoj strategiji milosrđe je nepoznat pojam. Svaki će vam vojni strateg reći da onaj tko za sukoba počne osjećati milosrđe, prema svojem protivniku, da taj bitku sigurno gubi. Milosrđe nas čini ranjivima, zar ne?!
I Isus sam postaje ranjiv. Ranjiv sve do točke svoje vlastite smrti.
I mi bi se danas trebali upitati: „Kojoj od ove dvije povorke mi pripadamo?“.
Povorci smrti ili povorci života?
I nije to neko površno, brzopleto pitanje. Nije ni nepotrebno pitanje, kako bi to netko mogao pomisliti. Jer kao, pa svi bismo mi radije bili u povorci gdje je Isus. U povorci života, a nikako u povorci smrti. Ali nije uvijek baš tako.
I u mom gradu Splitu danas su se susrele dvije povorke.
Jedna kojoj je na čelu smrt, a druga koja slavi život.
U prvoj su ljudi koji ne žele nastavak života. Njima je isključivo do njihovog trenutačnog zadovoljstva ali koje ni u kojem slučaju ne može i ne će rezultirati novim životom. Ljudi u toj povorci su nekako isforsirano veseli, nasmiješeni, raspjevani, bučni, pa i agresivni. Ali za pretpostaviti je da je sve to obična maska i da oni u sebi nose veliku tugu, jer ta njihova povorka hodajući umire. I to je povorka smrti.
U drugoj su ljudi koji žele živjeti ne samo danas i koji slave ovaj svoj život. Ponekad ovakav, ponekad onakav, ali uvijek život koji se nastavlja. Život koji traje. Ljudi u toj povorci su i nasmijani i ozbiljni, i veseli i tužni. Jer i život je takav.
Ljudi u toj povorci žele da im na čelu povorke bude Isus Krist. Oni znaju da će u tom slučaju hodajući u toj povorci nositi i svatko svoj križ i da će ako se oboružaju milosrđem postati ranjivi baš kao što je i Krist postao ranjiv. I znaju da će jednog dana moćni stroj smrti i njih zahvatiti.
Ali isto tako znaju da će u tom trenutku, u trenutku njihove smrti, Isus Krist biti tamo i da će se, po Kristovom milosrđu, njihov život nastaviti. Nastaviti u vječnosti. S Kristom.
Molimo da Kristovo milosrđe dodirne i ljude u onoj prvoj povorci.
Molimo da ljudi u toj povorci stanu, pokaju se i obrate se.
Molimo da ne nastave putem u vječnu propast.
Molimo da se pridruže povorci života.
Povorci na čijem je čelu Isus Krist.