Dan … ?

 

Svake godine dođem u napast istaknuti hrvatsku zastavu i tako javno pokazati da se u mojem domu današnji dan obilježava kao Dan državnosti. Tako je bilo i sinoć. Ali i ove će godine prozori na mojoj kući ostati bez svojeg najljepšeg ukrasa.

Sve do kolovoza i Dana pobjede.

Zašto ne ističem zastavu na današnji dan?

Zato što – ne mogu!

Zato što bi to značilo da podržavam “škrabotine” onih koji su jedva čekali dočepati se vlasti samo kako bi ponizili naše domoljubne osjećaje. Zamislite kakav to mora biti čovjek koji vidi da narod nešto voli, da to slavi i da ga taj dan, 30. svibnja, čini ponosnim i sretnim i onda namjerno to zakonskim aktom ukine.

Jeste li ikada imali razumijevanja za patološki zločestu osobu koja djetetu otme iz ruke igračku? Gladnome kruh? Slijepome štap? Meni se takve spodobe jednostavno gade. To je dno dna. A mi smo takve ljude izabrali (i dalje ih biramo) da nam vode državu. I meni su takvi ljudi jednostavno oteli moj Dan državnosti. Oni su odlučili da ja nemam pravo radovati se toga dana nego da će oni odlučiti umjesto mene.

A odlučili su da meni treba nanijeti bol, nepravdu, da me se mora poniziti. I naravno uspjeli su. I onda sam ja u svojoj naivnosti čekao da na vlast dođu “naši”, jer sam vjerovao u nekakvu pravdu, u neko poštenje. I došli su. Naravno ne “naši”, jer “naših” više nema, i ništa po tom pitanju nisu napravili. Prodali su nam još jednom jednu veliku iluziju, pustu maglu, hrpu laži.

I sve je ostalo isto “kao lani”.

Znam da državnost moje domovine ne ovisi o danu u kojem se ona obilježava, jer državnost moje domovine je ovisila (i ovisi i ovisiti će) o ljubavi u srcima njezinih sinova i kćeri koji su za domovinu i za dom dali sve. I suze i znoj i krv. I živote svoje.

“Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” (Ivan 15, 13)

Moja domovina ne treba mrvice s političkih stolova, ona ne treba danajske darove, ona ne treba fraze i parole, ona ne treba laži i obmane. Moja domovina treba ljubav. Ona treba one koji će je voljeti.

Zato ja danas ne iznosim zastavu na pročelje svojega doma. 
Ja svoju domovinu u srcu nosim.

“Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!”

(S.S.Kranjčević)

U mojem srcu se njezin barjak neprestano vihori svakog dana.

Suprotiva svima onima koji bi najradije da ga nema.
A ima ga… i biti će ga…

Jer i nas ima… 
i vrijeme naše… 
dolazi…

Prije ili kasnije…

 

 

Share the Post