DAN PONOSA I TUGE

Sinoć sam se, nekako depresivno, zapitao može li se čovjek domisliti u kojem je segmentu Hrvatska država – neovisna država. Na stranu moja očita frustriranost svekolikom situacijom i stanjem duha nacije, hladne glave promišljajući, tvrdim da smo možda manje neovisni nego kada smo stvarali državu i kada smo je branili. O duhovnoj dimenziji da i ne zborim.

Glupo bi bilo sada nabrajati sve primjere koji pokazuju i dokazuju ovu moju tvrdnju i prva mi je misao bila jednostavno ne govoriti o ovome današnjem danu – Danu Neovisnosti. Poglavito kada vidim protokolarne čestitke i kada čujem tko se sve danas ne kiti zaslugama onih koji su nakon položenog života za neovisnu Hrvatsku, po tko zna koji put izdani.

Zato će moje misli danas biti uz „vjeru – nadu – i ljubav“ jer jedino u tim relacijama danas domoljub može ostati normalan i izdržati svu prijetvornost naših političara i svu njihovu ropsku poslušnost svjetskim centrima moći. Ali svatko od nas bira svoje gospodare.

Ja biram Krista i ljubav prema svojoj Hrvatskoj s nadom da će i njoj jednog dana nezavisnost biti na ponos, a ne na tugu.

„Ja vidim Hrvatsku, ne u zalasku sunca mrkle noći očaja, koja je pred nama. Ja vidim Hrvatsku u grimiznom svjetlu sunca koje se rađa iz goruće ruke Božje. Velike dane vidim pred njom.“