Blog

  

Možete li zamisliti anđela slomljenih krila? Mi ljudi anđele ne viđamo. Oni su tu, pokraj nas, ali našem oku nevidljivi…

 

Tim riječima započinje film Matka Petrića, “Zajedno u Samaritancu”, čiji tekst potpisuje Ivica Ursić.

Centar za rehabilitaciju Samaritanac osnovalo je Ministarstvo socijalne politike i mladih 21. studenoga 1995. u Splitu, a upravljanje centrom povjereno je Službenicama Milosrđa. Osnovna djelatnost Samaritanca dugotrajna je skrb za korisnike s umjerenom i težom mentalnom retardacijom i tjelesnom nepokretnošću. Zbog Domovinskoga rata Centar za rehabilitaciju Vrlika smjestio je dio svojih korisnika u Splitu. Pojavio se problem adekvatnog smještaja korisnika s najtežim poteškoćama. Službenice Milosrđa na zamolbu Ministarstva spremno otvaraju srca i vrata svog samostana korisnicima. Već 20 godina sestre i laici skrbe za 36 korisnika koji dolaze iz svih krajeva Republike Hrvatske.

Njihove životne priče su različite, neke su vrlo teške, no u našem Samaritancu svi su puni radosti. Ne postoje ni riječi ni forma teksta kojim se može opisati bogatstvo susreta i rada s našim korisnicima. Koliko god po definiciji osnovne djelatnosti Centra očekujemo puno teškog rada, bogatstvo koje korisnici pružaju djelatnicima i posjetiteljima je neprocjenjivo.

Naša Svjetlana zna često reći: Boli me, ali mogu se smijati! Koliko puta nas ništa ne boli, a mislimo da se ne možemo smijati… Jer nam fali ovo, ono… Brojne su životne lekcije kojima su nas korisnici naučili, a izgleda da još imamo puno toga naučiti. Dan u Samaritancu odvija se kao u obitelji, s razlikom što djelatnici moraju pomagati u svemu; od oblačenja, hranjenja, higijene itd. Koliko je god moguće nastojimo da korisnici sami obavljaju sve što mogu. Njihovo zdravstveno stanje ne može biti bolje i stručni radnici Centra ulažu napor da postojeće stanje održe što je duže moguće.

Osim medicinskog osoblja, s korisnicima rade fizioterapeuti i radni terapeut. Prostor Centra krase radovi naših korisnika i tomu se svi veselimo. Za lijepog vremena odlazimo u šetnju gradom i svratimo na sok, kolače. Tijekom cijele godine dolaze nam u posjet djeca i mladi i stvaraju se prijateljstva.

Surađujemo i s različitim institucijama koje nam pomažu u brizi oko naših korisnika. Svi koji smo dio Samaritanca, korisnici, Službenice milosrđa, djelatnici, vanjski suradnici ili posjetitelji, znamo da je Samaritanac mjesto istinskoga susreta s Bogom i čovjekom. Učimo o povjerenju i predanju u Božju milost i o istinskom dostojanstvu čovjeka.

Donosimo vam na kraju tekst iz filma, autora Ivice Ursića. Autor progovara o našoj svakodnevici obloženoj naslagama i brigama ovoga svijeta, koje nam ne dozvoljavaju prepoznati lica anđela…

Možete li zamisliti anđela slomljenih krila? Mi ljudi anđele ne viđamo. Oni su tu, pokraj nas, ali našem oku nevidljivi. U šumu vjetra, u rominjanju kiše, u pjesmi cvrčka gubi se zvuk anđeoskih krila, ali ponekad anđeli postanu vidljivi, vidljivi nama, ljudima. Ti su trenuci jedinstvene prigode u našem životu, prigode koje se ušuljaju u naš život, dotaknu nas i nestanu. U tim trenucima blagoslovljeni smo jedinstvenom prigodom beskrajne Božje milosti.

Putujući ovom dolinom suza, putujući od Jeruzalema do Jerihona, sva naša briga i sve naše misli prekrivene su naslagama kojima ovaj svijet oblaže naše srce. Naslagama sebeljublja, sebičnosti, bešćutnosti prekrivno je srce naše i otvrdnulo je na tuđu bol, patnju i muku. Nakupilo se toga toliko da do našeg srca ne prodire vapaj naših bližnjih i ne prodire glas našeg Boga. A negdje, pokraj puta, anđeo leži, krila slomljenih. I to je trenutak kada su oči naše u stanju vidjeti anđela, vidjeti ga i ime njegovo doznati. Možda, ugledavši ga, ostanemo zatečeni, jer lica ranjenih anđela u sebi nose svu muku ovoga svijeta, svu bol i patnju njegovu. U grču njihova tijela, u drhtaju i vapaju, u suzi i osmijehu nakupila se priča koja nas poziva i podučava, koja nas tjera i na tišinu i iskorak iz  naših paralelnih svjetova u kojima lutamo sami i nesretni.

Jer anđeo slomljenih krila ima svoje poslanje. U svom poslanju, on čisti srce onoga koji mu pristupa, koji mu rane povija i koji se pobrine o njemu. A samo kada se očistimo od svih naslaga, samo kada ostružemo do zdravog, samo kada naša ranjivost postane naša snaga, a ne naša slabost, naša prednost, a ne naš hendikep, naš spas, a ne naša propast, mi ćemo biti u stanju čuti šum krila anđela i čuti glas koji nas zove. Glas našeg bližnjeg koji vapije u pomoć i glas svog Boga koji nas ljubi i govori: „Idi, pa i ti čini tako!“ Ako mogu baciti jednu jedinu zraku svjetla na nečiju stazu, ako mogu pomoći nekoj duši da jasnije sagleda svoj život, ako mogu s bilo čijeg lice obrisati suzu, tada nisam živio uzalud!

s. Renata Cvitković

Film Matka Petrića, “Zajedno u Samaritancu”

 

http://sm-provincijalat.hr