A tko me je tjerao…

30 studeni.

30 dana blokade.

Na Facebooku.

To je u redu. Otišao sam u neprijateljsko dvorište i radio sam ono što se njima ni najmanje ne sviđa.

Normalno da su me potjerali. Predugo su me i trpili.

Dobro da ovaj mjesec nema 60 dana. Možda bi me blokirali do veljače.

Nisam ni Nostradamus, a ponajmanje vidoviti Milan, ali sam ipak sa sigurnošću javio svima koji prate moje objave kako uskoro slijedi blokada mojih profila.

Bližio se je taj zloguki „29 novembar“ dan kada je general Slobodan Praljak, ispivši smrtonosni otrov, svih nas stavio na kušnju.

Mogli smo birati. Šutjeti ili govoriti. I ja sam imao pravo na izbor. Biti sluga, rob, pozemljar i prešutjeti taj dan i tako izbjeći „oganj i mač“ (blokadu profila) gospodara medija ili sam mogao ostati dosljedan sebi i poslušati svoje srce.

Jasno vam je što sam napravio. Ja drugačije niti znam niti mogu.

Za razliku od nekih koji su uredno preskočili taj dan na kalendaru i koji su „mrtvi hladni“ prešutjeli što se je toga dana, prije godinu dana, dogodilo u kolektivnoj svijesti i povijesti mog (i njihovog) naroda.

Ovo su gadna vremena. Svi smo odgovorni za ono što činimo ali i za ono što ne činimo. A mogli smo.

Povraća mi se od jada i bijede, od kukavičluka i pragmatizma onih koje je Bog obilato obdario talentom i znanjem a koji su se samo okrenuli na drugi bok i nastavili spavati.

Danas će nas ti isti obasipati svojim umotvorinama, docirati će nam i pametovati po svim pitanjima koja nas muče, postaviti će se oholo kao arbitri koji znaju tko što zna i tko što ne zna – jer, Bože moj, oni znaju sve.

Znaju i šutjeti kada to treba. Kada je to oportuno. I reći će: „A tko ga je tjerao pisati o generalu….“

To je naš problem. Nas Hrvata. Ubila nas ta famozna „hrvatska šutnja“. Sebičnost.

Ja nisam autoritet, nisam ni stručnjak, a po najmanje nisam onaj koji dobiva na stotine i stotine „sviđalica“ što god napisao da napisao.

Nisam ljubomoran. Ali sam umoran. I tužan. Jer moj narod je sirotinja živa a ono malo bogatstva što ima najobičnija je krivotvorina.

Moram biti nedvosmislen i jasan do kraja. Nikakvu tragediju ja nisam doživio zato što me je tamo nekakav Facebook blokirao 30 dana. Dapače, ja sam nagrađen. Jer sada ću moći nešto i pročitati, više trčati po Marjanu i obaviti neke stvari koje sam radi Facebooka zanemario. Nisam ja nikakva žrtva. Ne tražim nikakve „lajkove“.

Samo rastvaram ovo moje krvavo srce, ranjeno, ispaćeno jer ono dobro zna koliko nas je malo u ovome narodu kojima je Bog podijelio nekakve talente a mi smo ih iz svojeg sebičnog komoditeta besramno zakopali. Bojim se da nekima ne će biti ni malo ugodno kada jednog dana čuju ono: „Slugo zli i lijeni!“

P.S.

Znam da se ne će srušiti svijet što mene nema na FB i znam da će samo rijetkima biti žao… eto baš zbog tih rijetkih molim sve one koji dolaze na ove stranice i koji su prijatelji sa FB neka kopiraju ovaj moj tekst i sliku i neka objave na svojem profilu… ako uopće još ima takvih.

 

Share the Post