Evo jedan primjer degradacije ne samo papinske službe nego i esencijalnog iskrivljavanja značenja Kristove posljednje večere s učenicima, primjer koji se ponavlja svake godine kad rimski biskup Bergoglio (tako se sam nazvao na početku navodnog pontifikata), na Veliki četvrtak održi misu u nekom od rimskih zatvora i opere noge šarolikoj skupini ljudi. Tako će biti i ove godine u Velikom tjednu, kako je najavljeno. 

Naime, u te dane, svaki pohvalni pastoralni i ljudski smisao imala bi činjenica da papa pohodi zatvorenike, da razgovara s njima, da katolike ispovjedi, ali obred pranja nogu ima jedan sasvim drugi značaj, negoli bergoljovsko općehumanistički. 

Isus je s obredom pranja nogu u prvom redu, svoje učenike „inicirao“ u njihovu apostolsku službu, s primjerom, da ona bude uistinu služenje i poniznost – ali – pranje nogu nije čin koji u sebi sublimira smisao da apostoli idu okolo i ljudima peru noge na Božjoj službi, nego da imaju udjela s Njim, dakle, radi se o nečemu mističnom, o otajstvenom udjelu apostola u izravnoj Kristovoj službi, on ih je na neki način i time posvetio, očistio, da bi bili pripravni u zajedništvu služiti za euharistijskim stolom, odnosno oltarom. 

Isus je mogao, da je htio, na večeri pozvati i Majku, i žene koje su ga pratile, pa i njima oprati noge. Ali nije. On zna razloge, a oni zasigurno nisu takvi da bi žene bile manje vrijedne, dapače, Isus je osobnost žene i njezino dostojanstvo posebno uzdignuo. Ta na Njegovu Majku usred sve one muke i patnje koju je prošla s Njim, nitko se nije usudio podignuti ruku ili je krivo pogledati! Njezino srce je bilo probodeno, ali je Sin sačuvao Majku od fizičkih poniženja koja je on otrpio. 

Dakle, činjenica da Bergoglio pere noge muslimanima i ženama izravno se suprotstavlja Isusovoj volji i smislu Posljednje večere. Netko tko se naziva rimskim papom, morao bi toj službi zadržati sav njezin dignitet, i ne ići okolo izigravati karitativnog i socijalnog radnika koji pojam poniznosti interpretira na krivi način i na krivom mjestu i koji jedan otajstveni događaj vezan uz službu prezbitera profanira i pretvara u cirkus, posvjetovljuje a sam se ponaša, zapravo, kao jedan egzibicionist, koji se time sviđa svijetu i njegovim medijima.