U sasvim novom povijesnom kontekstu, reaktualiziraju se Krležine riječi – što može mali hrvatski čovjek na europski Veliki petak?

Nakon terorističkih napada u Bruxellesu, još možemo biti „sretni“ što smo europska provincija – nismo meta prvoga reda, naša beznačajnost u ovom času postaje prednost. Zaista, što jedna mala Hrvatska može učiniti osim promatrati po strani kako Zapad drhti u periodima nasumičnih kaosa? Mete su velika središta moći, Pariz, Bruxelles, možda sutra London, Rim, Berlin….što je tu neka zapadno-balkanska provincija u kojoj se, doduše, snimaju „Ratovi zvijezda“, no to samo još više pojačava dojam da je Hrvatska ipak samo jedna obična lijepa kulisa, i da se sva njezina geopolitika u tomu iscrpljuje. Sa svojom lijepom obalom, Hrvatska je tek starleta zapadnoga svijeta.

A da smo svjedoci novog europskog Velikog petka, već je nimalo simbolična činjenica. Svjetski rat koji se vodi fragmentarno, periodično, ali beskrupulozno do kraja, rat koji je čudniji, iracionalniji i strašniji od frontalnog, jer neprijatelj može biti svaki prolaznik na ulici i čovjek u redu na šalteru ili putnik u metrou, nikoga ne štedi – tako da se i naša margina čini samo odjekom lažne sigurnosti. Teško je reći da je itko danas na Zapadu sigurniji od drugih. Smrt je postala sadržaj putnih torbi, ona je tu – u kolicima, sandučićima, automobilima, u malim napravama – da su ubojice tako kreativni i maštoviti u dobru, gdje bi čovječanstvu bio kraj? Ovako mu prijeti kraj čovječnosti, a kraj čovječnosti ako i nije kraj svega, onda je kraj jedne epohe koja nam se narugala u lice.

I doista, tko zna, kakve strahote još čekaju Europu? Hoće li zapadnjačka udobnost i samodostatnost na ovako krvav način upoznati stvarnost Velikoga petka? U javnim, medijskim i službenim reakcijama na događaje u Bruxellesu, strogo se pazi da se ne bi omaknulo nešto više od puke liberalističke patetike, da se ne bi provukao kakav omraženi vjerski ili duhovni izričaj. Marijanu Petir su zlokobno napali sa svih strana samo zato što je – gle sablazni – u kontekstu terorističke ugroze – spomenula Uskrs i kršćanskoga Boga koji je pobijedio smrt! Jedna sasvim prigodna poruka, uostalom, Veliki tjedan je, postala je zvonka sablazan u ušima patološki ateizirane javnosti! Koliko nas brinu teroristički napadi, trebale bi nas brinuti i takve reakcije nas njih – jer jedna bezbožna patologija ne može se pobijediti drugom. Naime, takve reakcije pokazuju da nema preispitivanja službenih istina i dogmi.

Što se može promijeniti patetičnim zaklinjanjem u slobodu i demokraciju i „naš način života“? Demokracija kao novo božanstvo ali sa sadržajem isključivo liberalnim. „Naš način života“ kao novi obred nove religije.

Zamislite, udarili su na „naš način života“! A koji je to način života ukoliko nije surogatni?

Nedostatak duha kajanja na Zapadu jedan je od simptoma povijesti ateizacije. Nema preispitivanja pa ni na vlastiti Veliki petak. Nema više prevrednovanja nakon velikog prevrata koji je prevrednovao i negirao svaku tradiciju.

Prevrednovati samog sebe. Tek sada shvaćam koliko je malo ljudi spremno na takav čin. Prevrednovanje samog sebe! Svi idu ka tome da prevrednuju svijet i druge a toliko ih malo teži da sebe reformiraju. Nije li to duhovni cilj svakoga tko razumije da postoje neka viša načela i da se njihovim negiranjem otvaraju vrata pakla?