Tako to uvijek biva: dobiješ obrambeni rat protiv vojne agresije, a onda te nešto neprijateljsko, dok još nisi ni postao svjestan opasnosti, porazi tamo gdje si najmanje očekivao – na kulturnom i psihološkom planu. Možda će zvučati preradikalno, ali moram to reći kao Hrvat i Europljanin (ma što to danas značilo, ako još išta znači): tzv. „cajke“, „turbofolk“, taj balkanski narodnjački melos smatram anticivilizacijskim virusom i pseudoglazbom, nečim primordijalnim i neprijateljskim hrvatskom europskom duhu (ako ga još igdje ima).

Kad netko u našem mediteranskom i još uvijek srednjo-europskom kontekstu razvali narodnjake iz automobila ili iz svog stana, tako da se trese cijeli kvart, doživljavam to kao kulturalnu i mentalitetsku agresiju. Uglavnom, kad se to dogodi, a događa se često, od birtija, disco-klubova, pireva i koncerata – glavni akteri su hrvatska mladež. Što se to s nama dogodilo? U čemu je pogriješila moja generacija, kakav nam se to virus ubacio u odgojni program? Što nam je promaklo?

Za moj naraštaj bilo je sablažnjivo slušati „cajke“. Iako su osamdesete bile godine haračenja Lepe Brene koja je preteča opće komercijalizacije balkanskih narodnjaka, koji su u našim krajevima bili mogući tek u opskurnim rubnim birtijama, mi smo još uvijek slušali domaću i stranu rock-glazbu, dijelili se adolescentski na „šminkere“, heavy-metalce, pankere, rockere, post-hipije, a „cajke“ su nam bile nešto strano i odbojno. Već idući naraštaj koji se rodio devedesetih u dvijetisućitima izgubio je svaki glazbeni ukus i kriterij, mladi danas slušaju svašta, a najviše – narodnjake. Moram priznati da se nikada nisam oporavio od tog kulturološkog šoka.

Nedavno je neki Boban Rajović napunio Spaladium arenu. Kažem „neki“ jer ne znam što se može reći o balkanskoj muškoj ili ženskoj „pevaljci“ a da bude reprezentativno za naš kulturološki kod. I da je vrijedno spomena. No ušli su nam u mentalni i društveni prostor kao pošast, mladi luduju za tim balkanskim kicošima, pa je taj Rajović, jedan u nizu, napunio arenu i izazvao histeriju curica kao da je Elvis Presley u najboljim danima. Svi psihosociološki i kulturalni kriteriji ovdje padaju u vodu. Što reći u toj bespomoćnosti pred nadiranjem homo balkancusa koji nas poražava i osvaja nevojnim sredstvima?

Da budem precizan, ne govorim ovdje o homo balkanicusu u etničkom ili rasnom smislu, govorim o kulturološkom prototipu balkanskog primitivca, čovjeka afektacije, golih emocija, primordijalnih strasti, niske kulture, o kulturi spontaniteta razbijanja čaša koja jednako zahvaća i nas Hrvate – ne više na rubnim područjima pribalkanskim, nego je ušao u srce naše mucave mediteranske i srednjo-europske kulture u izumiranju. Balkan nas proždire iznutra. Činjenica je da je dio ovog naroda odgojen u tom balkanskom kodu i da nismo imali dovoljno jaku inteligenciju koja bi ga kultivirala i europejizirala. Homo balkanicus je anticivilizacijski fenomen, produkt jedne ruralne kulture koja se nije uzdigla iznad svoje neolitske svijesti.

Zapadnom Europljaninu iz kojega je izvjetrila svaka strast, homo balkanicus je živa egzotika i svakako zanimljivija od nas europskih konzervativnih Hrvata pretvorenih u manjinu unutar vlastitoga naroda. Izgubili smo tlo pod nogama, kao da nikomu i nigdje ne pripadamo, ugroženi sa svih strana dok Balkan nadire, Europa nas se odriče – uvijek, više ili manje otvoreno, naginje ka tomu da Balkan privuče u vlastita njedra. Zapadni političari nisu svjesni da Balkan ima dovoljno atavističkog potencijala da je balkanizira, i da među sirijskim izbjeglicama ima više kulture i profinjenosti nego među cajkaškim Balkancima.

Priznajem da sam neizlječivi balkanofob. Balkan je crna rupa Europe, Mordor, zemlja onkraj svake civilizacije. Nikada sam za sebe Balkan nije ni mogao postati civilizacija. Imam li pravo podignuti glas protiv kulturalne agresije i pozvati barem tu manjinu – ostatke ostataka s kulturnom samosvješću u ovome narodu, da shvati ozbiljnost situacije i da je odgoj naše djece kontinuirana žrtva, borba za vrednote koje nisu više samorazumljive nego ih obaraju i sa Zapada i sa Istoka?

Zlo je najgore kad nam uzima dušu djece. Kako je moguće da neki Boban Rajović usred Splita hrvatskoj mladeži postaje uzor i prodaje im jeftine priče o ostvarenju svojih snova? Zapanjujuće je da su arenu mahom napunile žene i djevojke. Kako će one sutra odgajati svoju djecu? I onda govorimo o kurikulumu, školstvu i Maruliću? Ne želim da se stekne dojam da ikoga podcjenjujem na ljudskoj razini, ali kad je riječ o toj histeriji za narodnjacima, onda se usuđujem reći da takva primordijalna i primitivna glazba stvara ozračje antikulturalne nedotupavnosti, formira ljude koji su pogodni kao glina za političku i svaku drugu manipulaciju.

Novi primitivizam u Hrvatskoj gazi sve pred sobom, iz ruralnih i prigradskih područja ušao je u srce hrvatskog urbaniteta, poseljačio je i nivelirao je sve na razinu balkaniteta koji nas izjeda i poražava gore od najgoreg ideološkog titoizma! Kako se obraniti od ove vrste agresije – što je s kulturnim Hrvatom koji nije Balkanac i koji se nalazi u kulturalnom smislu između frljićevskog antifa-primitivizma i nacionalnog cajkaškog primitivizma, između lijeve i desne nekulture, pri čemu se lijeva izdaje za „pravu“ urbanu kulturu? Komu mi pripadamo, mi koji nismo narodnjački homo balkanicusi? Hoćemo li zatražiti status kulturne manjine unutar vlastitoga naroda?

Turbo-folk atavizmi

O ukusima se općenito ne raspravlja. Nije mi ovdje namjera ni ulaziti u tuđe glazbene ukuse. Ja govorim o nedostatku, odsuću svakog glazbenog ukusa, a ludovanje za narodnjacima nije samo to, nego jedan puno ozbiljniji fenomen: buđenje atavizama onkraj svake kulture. Ne bih rekao ni da se radi o pokretu anti-kulture ili pukog neopoganstva, nego prije svega o potpunoj akulturalnosti, o stanovitoj „primordijalnoj juhi“ u kojoj je umiješano sve i svašta, gdje se još nije ništa razlučilo, to je pretkulturni čovjek.

U jednom dijelu Balkana takva glazba je stanje duha i uma, mentalitet iz kojeg izvire njegovo cijukanje i zavijanje, glazba koja kod kulturnih budi obrambeni refleks a kod nekulturnih emocionalni trans praćen razbijanjem čaša, svojevrsno pražnjenje – nazvati to glazbom i kulturom bilo bi kao da primata koji mlati s kosti po kamenu, nazovemo izumiteljem. Ovdje je riječ o masovnoj pojavi pret-kulture, o padu u samozaborav, u neolitsko stanje duha, o kulturalnoj deevoluciji koja bi nas kao simptom trebala itekako zabrinuti – jer ako je to sve što imamo reći, ako je to okvir za sazrijevanje mladih, onda se pitam u kakvu smo slijepu ulicu zašli.

Netko će reći, bolje i to slušati nego ove ili one rockerske „drogaše“. No i nekada su ti rockeri proizlazili iz jednog bunta koji je imao smisla i svoj kulturalni kod, ovdje je sve svedemo na afektivni emocionalizam, na izvitopereni folk, na priglupost koja razbija čelom čašu (metaforički i doslovno) koja nema nikakve kulture ni životne filozofije, koja se ne pita i ne traži odgovore ni o čemu, koja živi svoj život u intelektualnoj ravnini i povremeno se emocionalno prazni na primitivne načine. Ne samo da u turbofolku nema nikakve vrijednosti, ni glazbene ni kulturne, nego je turbo-folk sredstvo anti-kulturne nivelacije masa i onesposobljavanje za bilo kakvu kulturnu avangardu i napredak.